Kad utihnu melezi, Grafid, Banja Luka, 2010.
Nostalgija za nekadašnjim egzistencijalnim
bitkom, ovaploćenim identitetom, ovdje je, iz perspektive naratora, alegorijska
predstava o pokušaju brisanja kolektivnog sjećanja jedne denotativne socijalno-društvene epohe. To je
„partizanski sindrom“ sada nepoželjan, i svi leksemi ovdje: zaraza, bolest,
infekcija… zapravo su metaforična višeslojnost, konotativnost višeglasja svjesne
određene pripadnosti kojom se zapljuskuje šamarčina svemu što vodi u nemiru i
nakostriješenosti klica pravednosti na vlastitoj koži i koži svojih
sustanovnika. To je čitava kalambursko-satirična plejada terminoloških značenja:
homo barbarusi, rasporeni mamuti, crtanja po kamenu a ne na platnu - to je
odveć stvar umjetnosti, koju dakako rijetko tko razumije, pa eto i opravdava.
Tu vrstu umjetnosti propratit će cerekanje i potcjenjivanje bližnjih (vlastita
supruga, naprimjer); poigravanje s ijekavsko-ekavskim formularijama koje
asocijativno-alegorijski opet povezuju određene homo sapiense ili pak homo
barbaruse.
Melezijanska egzistencija uprisutnjena
multietnička je svjedodžba društveno-kultur(al)no-nacionalne Bosne i
Hercegovine koja je, prema autorici, tek tada, tako i time jedinstvena i autentična,
samodopadna i iskonska. A način na koji je predočena ta hiperkonotativnost ne
može iskonskom čitatelju promaći; to je doslovno poigravanje i zabavljanje
naratora koji angažiranim humorom prevladava sve neodobravane polaritete
vlastite optike promatranja društva oko sebe. Ali to je i humor na granici
fantastičnoga:
„Potom se opet pođe valjati po podu i
udarati rukama i nogama oko sebe. Uto kroz prozor uleti jedna cjepanica i
pogodi ga direktno u glavu. Malo se kao začudi prije nego što izgubi svijest.“
(str. 108.)
Entuzijazam „šumskih pjesama“ (partizanske: Po šumama i gorama…) je prema naratoru
iz romana izbrisan iz čitanki, udžbenika, literature… Prijelom narativnog
kontinuiteta usuglašen je prema individualnim pričama o: Mejri, Husi, Mantiji,
Hobotnici, Perki, Rončilu… To stanje „partizanske zaraze“ pokušavaju objasniti
psiholozi, psihijatri, nepoželjna je, kuga, ta zaraza, preneseno značenjska
zaraza ideološka, zamagljena realnost koja „opija narod“. U tu kategoriju spada objasnidbeni poredak
Marksovog kapitala iz Vujasinove perspektive sagledavanja stvari:
„’Ah drugovi, radim, mnogo radim. Marxov
’Kapital’ je kažu prevaziđen, pisao ga pri uljanici vele, vremena se mijenjaju,
ali ja ne mislim tako. Vidite li vi kako ovaj kapitalizam otuđuje čovjeka od
čovjeka’, počeša se on po glavi. ’trenutno prevodim ulogu NOB-a u egzilskim
uslovima. Za koji dan morat ćemo distribuirati rukopis. Već su mi se javili
drugovi iz Sverige, Tanzanije, Konga, Madagaskara, nekih dijelova Amerike,
Kanade, Australije… Dobrano su naoštrili pera za prevođenje na tamošnje jezike.
Nema odmora…’ “(str. 112.)
Krležijanska opaska o vizionarskoj
budućnosti ovih prostora, o tome da je sve „to“ napisano još davno, samo nitko
nije čitao, u ovoj romanesknoj strukturi o melezima je pronašla svoju
semantiziranu lokaciju u pitanju i tumačenju: Gdje su tu melezi, kako im je, ta
mora biti neke „nade“ za njih, ironijom se služi narator:
„’Vilajet je između ostalog i naše
zajedničko sjećanje. Takođe je i naša emocija. Samo budale misle da su ga
razorile, ali oni pojma nemaju. Moraće nas ubijati jedno po jedno ako žele da
ga unište. Nisam sigurna ni da bi tad nestao. Ljubav i sjećanje su nešto što
nema veze sa vremenom i prostorom. Može da postoji bilo gdje i bilo kad.“ (str.
137.)
Mistifikacija određenih situacija ovdje je
semantizirana pljuska na nezadovoljstvo nad društvenim zaboravom jednoga doba,
zlatnog za naratora. Ta emotivna strana vidi se i u iscrpnim fusnotama u romanu
koje su tu kako bi i neupućenom čitatelju pokušale barem djelomično približiti
to doba borbe za jedinstvenu minulu Jugoslaviju, NOB-u i
„bratstvo-jedinstvo“ o kojemu tako
i toliko nostalgično govori narator, doba kad ni bolest nije mogla, čak i da je
htjela, spriječiti odlazak
pojedinca na „partizanski sastanak“.
Ovo je roman o žestokom otporu „filozofije
moraš“. Što se to mora? I tko i kako pojedincu smije nametnuti tu filozofiju:
intimno-prisne percepcije poimanja svijeta oko sebe do
kolektivno-publicističkoga?! A koji je najlepši Vilajet? Valjda onaj iz srca:
„ ’Samo’, nastavi potom, ’bojim se da nema
te bodljikave žice koja će nas podijeliti. Imamo zajedničke emocije i naša
sjećanja. Gdje god da smo, melezi smo i Vilajet u malom. Rekla bih da je
najljepši Vilajet tu’, pokaza na svoje srce.“ (str. 209.)
Roman je alegorijska predstava o odvažnosti,
cjelovitosti ali i svim bolima i trzajima duhovnih, teritorijalnih i sličnih
lomova u jednoj zemlji (vojni invalidi koje nije narod pozlatio, glad, odlazak
mladih iz zemlje). Završava optimistično, ali tek toliko da se nada rađa. Gdje
je nada, valjda je tu i šansa. I obratno. Melezi rastežu ruke, noge i kosti, u
buđenju. S jutrom rastegnute siluete pojedinca, a tako i kolektiva, sloboda će umjeti
pjevati poput pjesme njenih sužnja. Istina, boli to rađanje. Ali se iz boli
rađaju velike stvari.
Ljiljana Tadić
Comments
Post a Comment