Dagmar Schruff; prevoditeljica, agentica i
slavističarka.
Roman „Kad
utihnu melezi“ je štivo, pisano na satiričan način o uzrocima i posljedicama
raspada bivše Jugoslavije koji se najviše reflektovao na njenu nacionalno
najmješovitiju Republiku, Bosnu i Hercegovinu. Premda je prisutno karikiranje
likova, bez ikakve sumnje se može uočiti kako je kreiran rat od strane
akademika u Beogradu (SANU), na koji način je nastajao Slobodan Milošević, kako
je došlo do planova o podjeli BiH između njega i hrvatskog predsjednika Franje
Tuđmana, te kakvu ulogu u svemu je na koncu odigrao bosanski predsjednik Alija
Izetbegović. Licemjerna uloga djela međunarodne zajednice takođe je aktuelna
tema stranica ovog romana, pa se može iščitati
kako u bivšoj Jugoslaviji, tako i u BiH rat nije spriječen, niti
zaustavljen, premda se dešavao pred očima cijelog svijeta i usred Evrope.
Raznorazni državni zvaničnici u BiH su poslali na hiljade svojih predstavnika,
posmatrača, NGO-a i raznoraznih organizacija kojima je, čast izuzecima, glavni
cilj bio da ustanove koji su ćevapi bolji, „banjalučki na tablu ili sarajevski
na komad.“ I onda su Dejtonski sporazum potpisali oni koji su rasturali BiH,
izmjenjalo se sedam Visokih predstavnika (poglavica), a BiH je postala propali
projekat na koji su svi zaboravili. Izuzev Meleza. Kako je autorka dugogodišnja
novinarka, pa je je imala priliku da o BiH razgovara diljem svijeta, te oslušne
šta o ovoj zemlji misle bjelosvjetke diplomate, kako oni u Bijeloj kući, State
departmentu, tako i u raznoraznim evropskim parlamentima, svaka sličnost u
romanu sa međunarodnim političarima je namjerna. Kao i sa domaćim akterima b-h
drame.
Simboličan
naziv „Kad utihnu Melezi“ (ako se apstrahira etimološko značenje riječi melez –
mješanac, ovaj termin u romanu predstavlja osvještene, kosmopolitski
orjentisane ljude otvorenog uma kojima se ne može manipulisati, ljude
avangardnog tipa, koji su u ovom slučaju i produkt vjekovne izmješanosti svih
ljudi na tegobnom i lijepom b-h tlu) predstavlja podjsećanje na činjenicu da je
plan nacionalističkih oligarhija bio da Melezi zauvijek utihnu i da se ova
kategorija stanovništva uništi kako bi plan stvaranja malih, izlolovanih
nacionalnih grupacija po principu teorije krvi i tla napokon bio dovršen. Kad zaista utihnu Melezi kao nosioci svega
progresivnog, dešava se zlo. Kroz roman se uočava da Melezi nisu nestali, ali
su dobrim djelom utihnuli. Njihovo obnavljanje snaga u duboko podjeljenoj,
opljačkanoj i razorenoj zemlji težak je, gotovo nemoguć posao. U tom poslu
djelimično im pomaže njihova antifašistička prošlost i partizansko iksustvo na
koje ih podjeća lično Jospi Broz Tito koji se ukazuje kroz lik vidovite
Dursume. Kroz analizu partizanske prošlosti (sve neprijateljske ofanzive u II
svjetskom ratu dešavale su se u Bosni što je navedeno u fusnotama) i kroz
pobjedu prilično nenaoružanih partizana nad mnogo jačim okupacijskim snagama,
BiH se u sklopu bivše Jugoslavije upisala u napredne zemlje antifašističke
provinijencije, a njeni narodi na ovim prostorima nikada nisu živjeli bolje i
složnije i ekonomski prosperitetnije što između II svjetskog rata (ta prava
bila su im zagarantovana i ZAVNOBiH-om 1943. u Mrkonjić Gradu, Zemaljskim
antifašitičkim vijećem narodnooslobodilačke borbe BiH) i ovog potonjeg 1992.
Nimalo
slučajno, roman započinje Melezijadom, slobodnim prevodom Internacionale koju
je sa ruskog preveo Milan Bogdanović (Januar 1892. Beograd - 28 Februar 1964.
Beograd), beogradski intelektualac iz stare građanske porodice Bogdanovića,
nekadašnji republikanac, te proganjani i zatvarani disident za vrijeme
Kraljevine SHS, čuveni beogradski književnik, književni kritičar, jedno vrijeme
predsjednik Saveza pisaca SFRJ i intelektualac kojem su se svojevremeno divili
i u svojim sjećanjima ga opisivali Ivo Andrić i Meša Selimović. Inače, Milan
Bogdanović otac je čuvenog arhitekte,
graditelja, umjetnika i filozofa Bogdana Bogdanovića, (Beograd 20. Avgust 1922.
– Beč 18. Jun 2010) od čijih graditeljskih poduhvata treba pomenuti spomenik Jasenovac,
Partizansko groblje u Mostaru, Jevrejski spomenik u Vukovaru itd., istog onog Bogdana
Bogdanovića, koji
je napisao sad već čuveno, Otvoreno
pismoSlobodanu Miloševiću nakon
zloglasne VIII sjednice u Beogradu i pao u nemilost režima. Ujedno, bio je
počasni građanin grada Beča u kojem je živio od 1994. do smrti.
Milan
Bogdanović je umetnut na sam početak romana Kad utihnu melezi, jer je metafora
slobodnog uma, a Internacionala - Melezijada kojom roman počinje pomen na to
kako stvari mogu da krenu po zlu i kad
revolucija obično «pojede svoju djecu.“ U tom smislu, u romanu se često
povlači stroga razlika između partizana - avangarde i poslijeratnih komunista -
masovnih apartčika. Na taj način se objašnjava da je avangarda uvijek, ali
uvijek malobrojna i da joj se često dešava da u događajima koja pokrene bude
zamemarena, potisnuta na margine i što je najgore proganjana. A da apartčik
uvijek ostane apartčik, te da nije čudno kako su preko noći veliki komunisti
postali veliki nacionalisti, jer je upravo Bogdan Bogdanović govorio kako
«rukavica ostaje rukovica bez obzira što je okrenuta naopačke.»
Roman je tako
samo naizgled lako i duhovito štivo, koje pak iole znatiželjnog i umnijeg
čitaoca uvodi ne samo u problem BiH i njenog tegobnog tla, već i u vječnu borbu
između usamljenog intelektualca i zvanične politike. Baš u prilog tom motu
romana da „nijedna politika ne smije da se postavlja iznad književnog i svakog
drugog stvaralaštva“ čest gost na stranicama Meleza je veliki hrvatski pisac Miroslav Krleža, (Juli 1893. Zagreb
– 29. Decembar 1981. Zagreb), nesumnjivo najveći erudita nekadašnjih
jugoslovenskih prostora i najprevođeniji jugoslovenski književnik. Krleža kojeg je iznimno uvažavao i Jan Pol
Sartr s kojim se poznavao, bio je član KPJ Jugoslavije od 1920. i potom blizak
prijatelj J.B. Tita. Krleža ili intimno drug Fric, još 1918. u svojoj drami
„Pijana novembarska noć“ razgolićuje svo naličje vlasti (tada je nastala
Kraljevina SHS), ali ne samo te, već bilo koje vlasti, a 1932. otkriva Staljinove
čistke i surovosti, te objavljuje „Moj
obračun s njima“ kada ga napadaju sve partijske kolege i prijatelji izuzev
nekolicine odabranih, među kojima mu podršku pruža i već pomenuti Milan
Bogdanović. Krleža ne odustaje od istine, pa potom piše „Dijalektički
antibarbarus“ gdje ne štedi nikog, proziva licemjerje, nakon kojeg je isključen
iz KPJ 1938. Baš na taj Dijalektički
antibarbarus i njegove premise poziva se i jedna od junakinja u romanu,
locirana u aktuelno b-h vrijeme, upravo iz razloga što je Krleža kao usamljeni
intelektualac vječna realnost, uvijek aktuelna, kao što je aktuelno i proročko
sve o čemu je pisao gotovo prije 100 godina, a njegova odbrana etičkih, humanih
i moralnih principa konstanta i što je, kako je često razočarano govorio on sve
već napisao, samo što niko nije čitao.
Roman „Kad
utihnu melezi“ ima svoje junake, (koji podjećaju po borbi za pravdu na neke
druge iz serijala Harry Potera), pa tako imamo Herminu G., Haruna Protjera
(igra riječi, protjeran, pa Protjer), Rončila, a i neku kafanu „Grifindor“,
negdje u egzilu (u ovom slučaju, Njemačkoj), koji doduše ne jašu na metlama,
već lete u cesnama. Jedan od glavnih junaka je Huso iz Nicaze (tipičan b-h
sleng, tzv. šatrovački jezik, tako da je Nicaze, zapravo grad Zenica, a Nicaze
blues čuvena pjesma 'Zenica blues' b-h predratnog benda Zabranjeno pušenje,
začetnika progresivnog vala New primitivs) pa se tako u romanu redaju prizori
b-h zbilje pune predrasuda, mitomanije, stereotipa, projektovanja mržnje,
vjerske manipulacije, sa svim pokazateljima siromašnog, obespravljenog,
fašistoidnog okruženja.
Kroz Husu
i Herminu G., čitaoc biva uveden u
izbijanje „partizanske zaraze“ u Vilajetu (BiH) koja se manifestuje time što se
ljudi grle, ljube i vole, dok aktuelni političari, pride vjerske vođe plus
Visoki poglavica smatraju takvu situaciju alarmantnom i ocjenjuju da je to u
najmanju ruku socijalni blud i smišljaju način kako da je iskorjene, jer ona u
pitanje najviše dovodi njihovo bogaćenje. Kako će se ispostaviti, aktuelni
vračevi ili poglavice sva tri entiteta u BiH (uključujući i onaj 'nepostojeći',
Herceg-Bosnu) kao i vjerski ovnovi (poglavari) imaju vrlo slične interese, a to
čini se ne smeta ni Visokom poglavici u toj preraspodjeli dobara u Prvobitnoj
pljačkaškoj akumulaciji kapitala. Složni
su u jednom, najefikasniji način da se zaraza suzbije je širenje straha jednih
plemena prema drugim. Harun Protjer i Rončilo su Heminini prijatelji iz
djetinjstva i kada se njih dvojica sreću u izbjeglištvu, uviđaju da je među
izbjeglicama još 1992. godina i da su podjele u glavama i stepen zatrovanosti,
ksenofobije i slično maltene gori do u Vilajetu (BiH).
Tako likovi u
Vilajetu koji „pate“ od partizanske zaraze zajedno sa onima u dijaspori
pokušavaju naći izlaz iz nacionalističko-pljačkaškog obruča koji guši BiH, baš
kao partizani na Sutjesci 1943., koji su se probijali iz neprijateljskog obruča
i ta se borba smatra najtežom partizanskom bitkom za vrijeme II svjetskog rata.
Jedna od završnih scena u romanu dešava se baš na Sutjesci. Bitno je napomenuti
samu prirodnu konfiguraciju tog terena, duboki tjesnac koji dodatno simbolizuje
spomenik u obliku surovog procjepa. S
duge strane imamo vračeve blentiteta
(blentav je lud, igra riječi, pa zato blentitet) koji osim svojim ciljevima
bogaćenja i nakon njihove smrti služe sjenima svojih vođa s obe strane Rijeka
(misli se na Drinu prema Srbiji i Savu prema Hrvatskoj), kao i sjeni tobožnjeg
multietničara unutar samog Vilajeta i slično.
Roman je pun
demistifikacija stereotipa, predrasuda, mitomanije koje aktuelni centri moći u
BiH (uzgred, aktuelni su već dvije decenije) pakuju u ideološke oblande koje
navodno štite nacionalne interese.
Zaključno, roman
„Kad utihnu melezi“ je sociološko -
literarni odgovor književnice Radmile Karlaš na pitanje zašto se raspala bivša
Jugoslavija, zemlja ‘mekog' socijalizma sa velikim pravima njenih građana,
multikulturalna, multietnička, duboko zasnovana na antifašističkim principima.
Štivo objašnjava na satiričan način kroz razotkrivanje manipulacija, predrasuda
i stereotipa koje su ideologije morale da se stvore kako bi se taj plan sproveo
(plan razjedinjenja jugoslovenskih naroda i uvođenje zemlje u rat) u djelo.
Ukazuje na načine pomenutih manipulacija kada se posezalo za 'dokazima' da je
mržnja trajna kategorija ovih prostora. Kao i na to ko je to učinio i kad je to
zapravo počelo. Početkom samog rata ili ranije, dok je još postojala Titova
Jugoslavija? Ko je sve mirno posmatrao raspad koji se ubrzo pretvorio u
brutalan rat, ko ga je razumio, a ko ne. I najbitnije, zašto je taj raspad najviše pogodio i
izmasakrirao njenu najmješovitiju bivšu Republiku, Bosnu i Hercegovinu koja je
konstituisana ZAVNOBiH-om (Zemaljsko antifašistiko vijeće Narodnooslobodilačke
borbe BiH) 1943. godine u Mrkonjić Gradu, kada je odlučeno prvi put u istoriji
ove zemlje da BiH „neće biti ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, već i
muslimanska i hrvatska i srpska.“
Knjiga je priča
o aktuelnoj borbi Meleza za svoju
zemlju BiH, koja je uzgred iskasapljena, podjeljena, prepuna grobova i sjeni mrtvih,
a pri tom i brutalno opljačkana. Protiv Meleza
je sve. Aktuelna politika, aktuelni vjerski oci, blokade u glavi ljudi,
siromaštvo i slično. Oni se baš kao i partizani 1943. na Sutjesci nalaze u
obruču. Samo, ovaj sada je nevidljiv, ali ništa manje strašan.
I, na koncu
ostaje pitanje hoće li Melezi uspjeti ili će ostati zaboravljeni. Autorka za
početak vjeruje da se oni napokon bude.
Comments
Post a Comment