Intervju za Bosansku Poštu

“Knjiga je na izvjestan način rehabilitacija anti-fašizma, koji je ovdje proglašen neprijateljem broj 1”, ovom rešenicom u razgovoru za “Bosansku poštu”, banjalučka novinarka i književnica, Radmila Karlaš najavila je svojevremeno novi roman “Kad utihnu Melezi”, čija je promocija održana ovih dana u gradu na Vrbasu. Pisali smo o Radmili kada je objavila prvijenac, “Četvorolisna djetelina”, koji je doživio velik uspjeh jer je postao jedan od najčitanijih u Banjaluci, zabilježio je do sada tri izdanja, a roman je, znaju naši čitaoci, promovisan, između ostalog i u Skandinaviji. O novom romanu, prijetnjama i uvredama koje je dobijala autorica prije objave “Meleza”, ali i našoj svakodnevnici oličenoj u politici, za “Bosansku poštu” govori, Radmila Karlaš.

Roman je, kažete, ozbiljna analiza zašto smo tu gdje jesmo, pravili ste sociološku analizu uzroka i posljedica stanja u kojem se društvo u Bosni i Hercegovini nalazi. Mogu li Melezi, kao dobro osvještena populacija, neko s kim se, tvrdite, ne može manipulisati, promjeniti našu sumornu sliku društva? 

Avangarda, što su u ovom slučaju Melezi oduvijek je vukla naprijed. Meleza, osvještenih, inteligentnih i kosmopolitski orjentisanih pojedinaca bilo je od kada je svijeta i vijeka. Ali, prolaze i prolazili su kroz Scile i Haribde. To je usud malobrojnih, koji vide više i bolje od drugih, pa kao takvi, rizikuju da ih razni sistemi skrate za glavu. Jer strše. A vladari vole stada koja se povinuju pastirima koji jedini mogu da budu višlji na sceni pustopolja sa ovcama. Ovaj roman koji je pisan u satiričnom tonu zapravo je ozbiljna analiza što smo tu gdje jesmo. Zašto nam se raspala zemlja, šta se moglo učiniti da rata ne bude, zbog čega je BiH opet najviše krvarila itd... I, tu nailazimo na otpor upakovan u ideološke oblande, napade potkovane neznanjem, primitivlukom, mitomanijom i slično. Znate, razne aveti su još uvijek prisutne ovdje. Aveti voždova, jer nije dovoljno samo ukloniti voždove sa političke scene, već posljedice, odnosno zaluđenost u glavama onih koji su takve političke nakaze i tvorili. To je odlično objasnio Jean Paul Sartre u svom djelu „Staljinova avet.“ Ja ovdje odgovorno i potkrijepljeno znajem i činjenicama analiziram ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ sviđalo se to nekom ili ne. Štivo obiluje mnoštvom fusnota, jer je opšte poznato da su mnogi događaji iz prošlosti, pogotovo oni vezani za anti-fašizam jednostavno izbrisani. Ovaj roman traži čitaoca koji nesumnjivo mora imati predznanje i neopterećenost nakaradnim ideologijama, konkretnije čitaoca koji je takve nakane prozreo. Lično, znam da je malo takvih. I savršeno dobro razumijem Krležu koji je 1932. ostao gotovo potpuno sam nakon objavljivanja svog čuvenog rukopisa Moj obračun s njima. On je branio etičke, estetske i moralne principe i nikog nije štedio, jer nije podnosio bilo kakvo nasilje nad stvaralačkim duhom i ljudskim umom. Nije podnosio da politika dominira nad njegovim ili bilo čijim djelima i kao takav bio je prokužen. Ako želite ići putem znanja, ako ne dozvoljavate primitivcima i neznalicama da vam kroje kako ćete razmišljati, onda ste na vjetrometini, gotovo potpuno sami. Rizik sam prihvatila još davno i Moj obračun s njima će se nastaviti dok živim.

Što se tiče pitanja šta mogu Melezi, oni nisu politička stranka, to su ljudi, avangarda, produkt izmiješanosti i međusobnog uticaja svih nas niklih i duboko prožetih ovom vrletnom, a istovremeno prelijepom zemljom koja se zove Bosna i Hercegovina i koja nam je u krvi. Melezi kao takvi, ma gdje bili, ovdje ili preko sedam mora i sedam gora su BiH. Cilj jeste bio da Melezi nestanu sa lica zemlje, jer je toliko fašizma opet bilo na ovim prostorima, a i dalje je na djelu, i u tim fašističkim pogromima Melezi kao antifašisti i kosmopoliti između ostalog bili su „idealni“ za odstrel. Ali, nisu nestali. Ubijani su, progonjeni, anatemisani, ali ima preživjelih. A ti preživjeli se bude, eto šta oni rade u ovoj knjizi. A šta će dalje činiti, na vremenu je da pokaže. Samo neka ne ćute i ne trpe, što bi rekli momci iz Dubioze kolektiv.

Melezima Karlaševa, osim što direktno i oštro kritikuje društvo, odnosno državu u kojoj se nalazimo, kritikuje i nesvijest pojedinca, kao i njegovu nemoć da se suprotstavi onom što mu se nameće, tvrdnje su knjizevnice Aleksandre Čvorović iz Banjaluke. Čvorovićeva je na banjalučkoj promociji romana naglasila da knjiga s druge strane govori i o određenoj populaciji ljudi, Melezima kojom se ne može manipulisati. U ovoj knjizi koja opisuje svijet pun ludosti, dosta je crnog humora i ironije, naglasila je Čvorovićeva. Jeste li zbog ovakvih Vasih jasnih stavova, koji su obilježje i Djeteline, dobijali prijetnje i uvrede, prije objave romana?

Doživjela sam po običaju raznorazne budalaštine, tipa anonimnih telefonskih poziva sa nimalo nježnim brundanjem, odnosno prijetnjama, raznolike provokacije koje su se užarile tokom predizborne kampanje, pa su recimo u udarnim političkim emisijama u titlovima koji su se non-stop vrtili Melezi nazivali bilmezima, mene se tendenciozno i maliciozno imenom i prezimenom povezivalo sa predizbornom kampanjom itd...itd... Takve gluposti mogle su da stignu od bilo koga.
Kada pišete o uzrocima i posljedicama naše ovdašnje zbilje, ne možete mimoići vračeve blentiteta, što postojećih, što nepostojećih, sa njihovim kriminalnim aktivnostima itd, ispolitizirane vjerske oce koji imaju toliko duhovnosti koliko i Sahara snijega, te puki fašizam gdje se osim njegovanja stalne nacionalne i vjerske netolerancije veličaju ustašluk i četništvo. Melezima teče krv partizana, antifašista, a evo, koincidencija ili ne, odgovaram Vam na pitanja na isti dan kad se desila zloglasna Kristalna noć 1938. kada je zvanično započeo holokaust u nacističkoj Njemačkoj. Melezima je dosta fašizma, pljuvanja po antifašistima, partizanima, u romanu im se ukazuje i Maršal. Premda se jasno pravi otklon komunista-omasovljenih socijalističkih postratnih apartčika od partizana, Josip Broz Tito je ponovo među Melezima, jer je lično sa svojim partizanima najviše ofanziva preturio preko glave baš u ovom surovom i prelijepom Vilajetu. Tito smatra da izlaz uvijek postoji, baš kao što je postojao, kako kaže “U onom vražjem tjesnacu na Sutjesci.” A Melezi su sada u ovoj BiH u obruču. Protiv njih su fašisti, domaći izdajnici, strani pomagači. Baš kao Tito sa svojim partizanima nekad na Sutjesci. 

Prije čitanja Meleza, treba se uhvatiti bukvalnog i metaforičkog značenja samog naslova, sugerisu pojedini kolumnisti. Dodaju, roman se preporučuje onima koji ga nisu otvorili. Ako navedemo da Melezi nisu nastavak Djeteline, kako ga približiti javnosti, koja ne boluje od predrasuda ili ideologija? 

Obe knjige su, svaka na svoj način, protkane Bosnom i Hercegovinom. Fašistima i ljubiteljima voždova s obe strane Rijeka, ma u kom obliku se oni sad pomaljali, a i ovdašnjim tobožnjim multietničarima, knjigu ne preporučujem, a već mi je stavljeno do znanja da im se knjiga kao ovakva ne dopada. Kvazi književni krugovi u BiH su suviše profitirali od fašizma, ljubljenja skutova voždovima i naredbodavcima pisane riječi, tako da sam ja sretna što me takvi ne vole. Primitivce i slugane ne podnosim, a antipatija je očito obostrana. Korice knjige su crvene, Imar Mujezinović, koji ih je ilustrovao kazao je da je najviše krvi, crvene krvi bilo tokom oba posljednja rata baš u BiH, te da je najviše crvene boje bilo i u nekadašnjoj zastavi Republike BiH. One koja nije bila ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, a bila je i muslimanska i hrvatska i srpska. Za mene je ZAVNOBiH svjetla tačka naše istorije, kao i partizani i njihov vrhovni komandant Tito, što piše i u Melezima. U istoj mjeri, ustaše i četnici su fašisti, slugani i mračna strana prošlosti ovih prostora od kojih se meni kosa diže na glavi. Ovakvim stavom, zasnovanim na goloj istini i činjenicama zabola sam prst u oko ovdašnjim nacionalistima, što mi ne kane oprostiti ni kao čovjeku, ni kao novinarki, a ni kao književnici, a meni se fućka za njima, iskrena da budem. Cijeli progresivni svijet priznao je partizane i antifašiste, dok se ovdje povampirilo četništvo i ustaštvo i čak izjednačilo sa antifašistima. Ova knjiga je rehabilitiacija antifašizma, svojevrstan omaž partizanima, podsjećanje na njih, na Sutjesku, Neretvu, Kozaru, Igmanski marš...

Zaboravljanje takvih činjenica ima dalekosežne posljedice kao što smo se već uvjerili. Ja lično nikad neću dozvoliti da mi crvenu sjajnu petokraku koja poput zvijezde sija i na najmračnijem nebu zakrile kokarde, mrtvačke glave, crnilo kapa sa sablasnim slovom U. Sigurna sam i znam da nisam jedina. Istovremeno, razgolićavanje pukog ekonomskog saveza zasnovanog na krađi i geslu, zavadi pa ukradi, na kojem vračevi blentiteta profitiraju već dvije decenije, mnogima ne odgovara. Ne mislim na obične ljude koji bi da rade i jedu, već na armiju onih koji žive na konto toga što se tom sirotom puku oguli koža sa leđa. Takvi su samouvjereni u svojoj halapljivosti i gluposti. Ali, svi su oni pod budnim okom Meleza. Tipujem na sve antifašiste koji su rascjepkani i sigurna sam da ih je mnogo više do fašista. Ne biste vjerovali koliko sam ih već srela posresdtvom ove knjige. Melez uvijek prepozna Meleza. Kao nikad do sada potrebno nam je da se uvezujemo. Ja bih čak predložila i jedan veliki internacionalni Melez-FEST. Uvijek naglašavate, Bosna i Hercegovina je Vaša velika ljubav i bol, što je sušta suprotnost od razmišljanja vodećih političara u Banjaluci. Izjavama poput one, Milorada Dodika, Sarajevo je za mene Teheran, želi li se nastaviti politika guranja ljude u torove mržnje, s čim političari na vlasti i dalje profitiraju, a nama nude poremećen sistem vrijednosti?

Dodik gusla priču koja će mu po njegovom mišljenju obezbjediti politički opstanak. On je meni jasan u svojim prevrtačkim pričama, ali me boli što nas on i njegova bratija pokradoše do gole kože, dok ovcama (sa korica mog romana, baš takvim) daju malo sasušene trave da popasu. Dok sam ponešto gledala od predizborne kampanje, zaključila sam da je po svojoj retorici prevazišao i Radovana Karadžića. Ali silnici, a on se plaho osilio teško ispuštaju vlast, ali je na kraju moraju ispustiti i to uglavnom, na po njih ružan način. Između ostalog, Melezi se i time bave. Dodik i Čović su u velikoj ljubavi, naprosto dirljivo, a ne prenebregavam i isturena odjeljenja iz Sarajeva. Moji Melezi baš imaju more neprijatelja. Ali, u inat svima, opstaće. Kritične mase u ovoj prelijepoj zemlji, Meleza, koji su godinama uništavani, ocjenjujete, nema puno.

Ukoliko utihne i ono malo Meleza, prijeti li nam opet zlo, što znate tmurno najaviti? 

Prijeti nam glad, višedecenijska. Dešavaće se socijalni nemiri, ne treba biti previše pametan pa zaključiti da će čovjek na kraju kad ne bude mogao više ništa da izgubi, krenuti da vitla kamenom. To se već dešava. Tužno je bilo gledati one isprebijane radnike kod Konjica. Gladne i ponižene. U Banjaluci i u RS je Dodikov teror toliki da su ljudi još uvijek u i u strahu i a u apatiji, pa se ni ne bune. Mislim da će početi. Melezi upozoravaju, pričaju...

U svojim istupima ne štedite ni međunarodne činovnike, koji ovdje, smatrate, provode bezizlazno stanje. Dok razgovaramo, iz Brisela stiže vijest o ukidanju viza za bh-a građane. Sada će se svi, od stranih do domacih funkcionera, pohvaliti kako su zaslužni za odluku EU. Koliko će ovo pomoći, Vašim rječnikom rečeno, osiromašenim građanima i tegobnoj BiH-a?

Međunarodna politika je vazda bila puna licemjerja. Imali smo saveznike u II svjetskom ratu, pa su poslije isti htjeli podržati ustašku emigraciju ne bi li Tita sklonili uz pomoć tih zločinaca, jer im je postao smetnja. Mislim na Engleze i Amerikance. A Englezi su prethodno čekali da prođe pola rata, da bi umjesto kokardi krenuli uvažavati petokraku. Ispostavilo se da se Tita nije moglo tek tako pomesti sa političke scene i svaka mu čast na umješnoj politici iz tog perioda. I za ono NE SSSR-u. Nisam pobornik međunarodne urote kada je rat u bivšoj Jugoslaviji u pitanju, ali jesam pobornik čistog stava da iza svakog rata tavori neki ekonomski interes. Bliski istok jebe nafta i tamo mira nikad neće biti. Avganistan je interesna zona zbog opijata i trgovine narkoticima, pa je zbog toga ta sirota zemlja pokusala. Na čistom ekonomskom interesu koji je uzrok što su velike sile zajebavale taj prostor i zajebale ga zauvijek, a kao posljedica se pojavio terorizam određenih islamskih grupacija što se sada želi predstaviti uzrokom svih zala. Mi u BiH smo propali projekat. Zemlja nam je nedefinisana tvorevina u kojoj krade kako ko hoće.

Sedam Visokih poglavica, sedmorica ne bih rekla veličanstvenih je bazala ovuda i šta, ništa. Mi ostali bijeda, šta ostali, postali smo još veća bijeda. Da vi samo znate ko se tu sve nakotio, među tim međunarodnim zvaničnicama. Neke sam prvi put srela kad sam bila u Americi 1996. neke kasnije. To su tupani i licemjeri. Ameri su ukebali Sadama Huseina kad im više nije trebao u onoj rupi, a recimo, godinama Ratko Mladić šeta slobodan kao ptica. Licemjerje, veliko licemjerje vlada svijetom, a mi ga debelo osjećamo i u ovoj BiH, za koju je interes da bude opljačkana, siromašna, besperspektivna, ukratko, ničija zemlja. Neka transferzala, neki put, nekom potreban, prašnjava cesta i kad se prašina digne, međunardoni mlatimudani imaju razlog da kažu da nisu uspjeli vidjeti šta je ko drpio i stavio u džep. Melezi se dobrim dijelom bave ovom problematikom, pa ću ostaviti potencijalnim čitaocima da nešto i sami pročitaju i zaključe.

Ukidanje viza će nas učiniti eventualno najjeftinom radnom snagom u poplavi nekadašnjih istočno-evropskih komšija koji traže kruha u Zapadnoj Evropi. Ipak, drago mi je zbog bezviznog režima zbog mladih ljudi, nekih kulturnih razmjena i slično. To je bila specifična vrsta poniženja, ti redovi pred ambasadama, pogotovo za nas koji pamtimo kad su nam na svim putovanjima stalno ponavljali da čuvamo naš crveni pasoš. Ja sam prije rata puno putovala i dobro se sjećam užasa kada sam bila zarobljena i obespravljena. Mnogi moji prijatelji koji su i mogli negdje putovati posljednjih godina, nisu htjeli ići nigdje baš zbog svojevrsnog poniženja po ambasadama. Nažalost, većina ljudi neće moći nigdje, jer nam je standard katastrofalan. A političari se stvarno trebaju pohvaliti što smo mi i Albanija na koncu dobili ulaz u svijet. Ejvala ćufta!

Uvijek ste u svom radu bili bespoštedni kritičar nacionalističke politike kod nas. Prije izbora u BiH-a prognozirali ste, pobjediće nacionalisti sa manje moći, te nas čeka sopstvena propast. Ako ćete se Vi od propasti boriti pisanjem novog romana, gdje je izlaz za veliku večinu gradjana, koji nisu antifašisti, kosmopoliti, ukratko Melezi?  

Ja ću pišući tek propasti (smijeh). Sama sam finansirala štampanje knjige, nemam sponzore, jake ljude iza leđa. Tačnije, nisam ih ni tražila. Zahvaljujem GRAFID štampariji što mi je omogućila otplatu štampanja knjige na rate. Meni su u ovom gradu vrata zatvorena. Za ovih 15 godina od rata naovamo, u svom gradu nikada nisam pozvana da učestvujem ni na jednu konferenciju o bilo čemu, okrugli sto i slično. A pravile su ih raznorazne nevladine organizacije, fondacije, mediji i slično. Dok se svi ostali gradovi, a i zemlje utrkuju da me zovu i čuju, ovdje sam persona non grata. I to ne samo od režimlija, već i od tobožnjih alternativaca, za koje tačno znam kad su se preobukli. Vrlo sam zajeban svjedok. Ja pišem, jer je to moje disanje, potreba koja nema veze sa opstankom. Vrlo ponosno nosim svoje materijalno siromaštvo, jer imam bogatstvo koje se ničim ne može kupiti. Svoju misao, spoznaje, talente. U međuvremenu sam postala vrlo svjesna i zašto mi neki ljudi za koje sam mislila da smo prijatelji istomišljenici i u koje bih se nekad zaklela, nisu omogućili da zaradim bar stotinu maraka mjesečno. A mogli su. Ja ih ne mrzim zbog toga, a i kao takvi, nisu me uspjeli poniziti. Moja mama cijeli život ponavlja staru, poznatu uzrečicu, « U dobru se ne uzvisi, a u zlu s ene ponizi. » Tako ja živim oduvijek. Istovremeno, pojavili su se u mom životu neki novi i posebni ljudi, i svi su na svoj način doprinjeli da recimo ne umrem od gladi. Znam da me moji stavovi i moj mozak koštaju pragmatične uljuljkanosti, ali ja jednostavno ne mogu drugačije živjeti, do ovako. U nekoj drugoj zemlji to bi bio plus, ovdje je minus. Jer, na djelu je njegovanje mediokriteta, retarda, polupismenih protuva, politički podobnih ovih ili onih. Znanje, rad i red se najmanje cijene.

Ipak, vjerujem u svoje avngardne Meleze, nisam ja usamljen slučaj. A pitate, šta će oni koji nisu Melezi, svi ti fašisti i nacionalisti. Pa neka bleje po torovima i dave se u sopstvenom smradu. 

U Univerzitetskoj narodnoj biblioteci „Petar Kočić“, u utorak, 2. Novembra u 19h održaće se promocija novog romana „Kad utihnu melezi“, banjalučke novinarke i književnice Radmile Karlaš. Roman je iz štampe izašao u junu mjesecu ove godine. Karlaševoj je ovo drugi roman, nakon „Četvorolisne djeteline“ koja je nakon prvog izdanja u septembru 2009. zabilježila još dva. Roman je u Banjaluci do kraja godine postao jedan od 10 najčitanijih naslova, tačnije, nalazio se na petom mjestu, a autorka je na poziv organizatora, roman promovisala širom bivše Jugoslavije, u Skandinaviji i Americi. Karlaševa se iz novinarstva povukla prije četiri godine, a do tada je radila za mnoge domaće i inostrane printane i elektronske medije: WDR, BBC, Sarajevski Svijet, radio FERN, AIM, zagrebački Tjednik i mnogi drugi. Bila je i višegodišnji koordinator Amnesty Internationala za BiH. Prema riječima Karlaševe, „Kad utihne melezi“ je roman koji rehabilituje antifašizam i partizane s jedne strane, dok je esencija štiva da se nijedna politika ne smije nametati kao tutor umjetničkom izražavanju i kreativnosti, niti vršiti represije nad istim. Melezi su po njenim riječima „jedan prekrasan mješung iznikao iz povezanosti ljudi, kultura, civilizacija i slično na bosansko-hercegovačkom tlu.“ Kako autorka kaže, melezi su ujedno avangarda, odnosno samosvjesni pojedinci koji su u stanju da prozru svaku vrstu manipulacije od strane onih koji ih žele gurnuti u torove mržnje, neprijateljstva i straha.