PUTEM SRCA KA ROMANU

O Četvorolisnoj djetelini Radmile Karlaš

______________________________________

 Amir Brka                 

Sretali smo se već sa slučajevima da novinari, nakon što osjete da im je žurnalistički prosede u svojoj nužnoj plošnosti nedovoljan, odluče iskoračiti iz takvoga pisma i okušati se u gradnji eminentno beletrističke proze. I najčešće je rezultat bivao ne osobito zaniljiv, jer se žurnalizam u takvim nastojanjima obično tek zaogrtao u literarno ruho, u intenciju ka književnoumjetničkom uobličavanju iskustveno-zbiljskog - konvencionalno shvaćenog kao viđenog i doživljenog.

Međutim, zaokret Radmile Karlaš u estetsku kreativnost sasvim je drukčije naravi. Njezin prvi roman Četvorolisna djetelina (koji je objavljen 2009. godine, a potom je imao još dva izdanja) predstavljao je korak u dubinu - ka suštini, i značio je izraz nastojanja da se pronikne u psihu čovjeka, da se dosluti reakcija najtananijih slojeva ljudskoga bića na zbivanja kroz koja prolazi ili kroz koja je netom prošao. Odabrala je, ili su nju odabrala i ovom romanesknom tekstu "privela" zbivanja iz rata 1992-1995. godine, što je značilo da su užasi kroz koje su prošli likovi Četvorolisne djeteline izazivali ekvivalentne, dakle užasne lomove u njima. U nakani da se dosegnu psihički lomovi prouzrokovani ratnim strahotama i da se iznesu u vjerodostojnom književnom uobličenju - čini se posve konzekventnim da autoričin izbor nije moglo biti štivo linearne kompozicijske fakture nego da je moralo slijediti bolne i košmarne rastrgnutosti srušenih ljudi, te je ova proza, kao odslik tog stanja, također košmarna, fragmentirana, sva od gradbenih oscilacija i tekstualne rascjepkanosti, kao postupak jedne dublje mimetičnosti što ne nastoji reprezentirati povijesno zbivanje nego ono najvažnije - a to je, dakako, slom čovjekova supstancijaliteta.

"Vrijeme i prostor, tričarije naših ograničenosti", kaže jedan lik (Mija), i na taj način eksplicira bitnu spoznaju - prisutnu kroz cijeli roman, zbog koje je i autorica fokusirana na prostore duše, pri čemu se proticanje fizikalnog vremena doživljava kao posve zanemarivo. I već se tu naznačuje suština: ne uzrokuju povijesna zbivanja zlo u ljudima nego pojedinačno ljudsko zlo omogućuje da se na scenu izvedu sotonske utvare koje, potom, po inerciji obezljuđujuće epohalno djeluju u povijesti. Zato je ovo tako kratak roman, jer ne bavi se opserviranjem i epskim književnim uobličenjem povijesnih zbivanja nego je posrijedi, zapravo, prozna poema - kojoj je bilo sasvim dostatno ovih 90-tak stranica manjega formata. "Ledena poezija u prozi", tako je karakter ovoga romana ocijenila Svetlana Slapšak.

I pasaži vanjskoga pojavljuju se u tkivu Četvorolisne djeteline - kako oni što ilustriraju gotovo idiličnu harmoniju života prije rata tako i oni iz samog rata. Ovi drugi nerijetko su u funkciji obznanjenja da je varljiv bio negdanji sklad, da je zlo egzistiralo u pojedincima i prije rata, te da je, potom, samo dobilo priliku se da se ospolji. "Mija razaznaje da mržnja tog čovjeka nije pristigla s ratnim zulumom, već da je u njemu prebivala stalno. Sad je samo dobila okvir." Tako jedan lik razmišlja o drugome liku romana, pa mržnji uzrok sluti u njegovoj seksualnoj frustriranosti. A neka su čitanja Četvorolisne djeteline posve beslovesno u ovome "vidjela" psihoanalitičke uklone same Radmile Karlaš, što je ne samo površno nego i neznalački stupidno.

Ovaj je roman, dakle, zaokupljen individualnom motivacijom na zlo kojoj je taj okvir bio dobrodošao oslobađajući pokretač u intenciji da unutarnje zlo iskorači na povijesno pozorje. Utoliko se može govoriti i o hrabrosti Radmile Karlaš da napiše ovaj roman kao prvo književno djelo autora iz te bh. regije koje u svome predmetnom sloju dotiče i zlodjela počinjena u Banjaluci i, prije svega, u prijedorskom kraju. To jest važno u smislu da jest atraktivno, stoga je to i isticano u osvrtima, pa je to, u recenziji objavljenoj u trećem izdanju romana, apostrofirao i Filip David. Ali upravo zato što se radi o autoričinoj takvoj i tako shvaćenoj "odvažnosti" značaj ovog tematskog elementa prenaglašavan je u recepciji iako mu je referencija kontekstualna, izvanjska, neknjiževna, jer kad se cjelina romana i njegov duboki smisao imaju na umu - jasno je da to ni u kojem slučaju nije mogao biti ni suštinski motiv ni cilj nastanka Četvorolisne djeteline. Potencirati ovo stoga neminovno znači me razumijevati roman, a, posredno, i hermeneutički osiromašivati, pa i banalizirati njegovu književnoumjetničku vrijednost.

Iz košmarnoga, iz snovidno-introvertnog - iskorak u vanjski svijet zbiva se u trećem dijelu knjige kada, neposredno nakon što je rat zaustavljen Žena iz magle dolazi u Sarajevo. Očito je: dolazi iz Banjaluke. Sveprisutna bol, kojom su natopljene ove stranice, nije tu nestala, ali se, usljed susreta sa poznatim, dragim ljudima, ipak razvija i unekoliko drukčija emocija. Kako ovaj lik, dakle Žena iz magle, u Sarajevu uočava promjene u ljudima i u njihovim odnosima, tako se i čitalac u trećem dijelu suočava sa drukčijim tekstom i doživljava stanovito, klasičnim rječnikom kazano, iznevjeravanje horizonta kakav je očekivao nakon prethodna dva dijela Četvorolisne djeteline. Nakon obrisa likova što smo ih u romanu prethodno zaticali, i koji su bili značajni tek po dubini psihičkoga loma što su ga manifestirali, sada se kao likovi pojavljuju povijesne ličnosti (Izet Sarajlić, Vlado Mrkić, Alija Kebo), pa i naracija stoga više ne slijedi magnovene ponore bića nego je čvršća, koherentnija, a povremeno je zasnovana i na reportažnome, komentarskom, pa i na anegdotalnom. Sve je ovo, međutim, kretivan književni motiv koji je funkcionalno postavljen kako bi se, u liku Žene iz magle, kao konačan, iskazao potpuni slom svake nade - i u Bosnu, u njezin opstanak, u budućnost ove zemlje. Žena je iz banjalučke magle došla u sarajevsku, i dala nam naznake o njoj, a tu je shvatila da je magla sveobuhvatna, da je prekrila svaki dio Bosne. U dijalogu s ocem ona ipak dobiva optimističnu uputu: "Možeš da pomogneš Bosni. Ali, prije toga... (...) Nemoj da očekuješ mnogo od Bosne, ona je slaba. Ti njoj moraš pomoći, jer ona sada nema šta da ti da."

To se, zapravo, ispostavlja kao još jedan, posljednji korak u dubinu tmine - koji, potom, omogućuje spasonosnu spoznaju: "Trn nije zabodne samo u moje srce, već i u srce moje zemlje. A moja zemlja je dio ove planete, univerzuma. I kad ona krvari, krvari i univerzum..."

U ovom romanu izražen je, dakle, kritički angažman spram kataklizmičnih društvenih i psiholoških pojava bosanskoga prostora u jednom konkretnom vremenu. Ali to nije dnevno-politički angažman nego onaj najdublji, i, zato, bitne naravi: to je angažman umjetnika dosljedno odanog humanističkoj suštini koja ima vrijednost čistoga srca u svakom ljudskom biću. Svo zbivanje, vanjsko i unutarnje, podignuto je na univerzalnu kozmičku pozornicu na kojoj se odvija vječiti boj svjetlosti i tmine. To je ostvareno boldiranim infleksijama kojima se povremeno "presijeca" tekst i fokus izmješta u prostore imaginarnog teatra, gdje se sugestivno otkriva da zbivanjima ne ravna režiser, koji je kao lik prisutan, nego silnice što dolaze iz svakog čovjeka ponaosob, iz njegova srca, i kojima se hrane i u svijetu uspostavljaju energija zla i energija dobra. Na taj se način dekonstruira predodžba o metafizičkoj zasnovanosti Zla i Dobra, i projicira odgovornost svakog ljudskog bića za ono što će se zbivati u povijesti:

"Režiser osjeća hladnoću.

'Možeš osvjetljavati koliko hoćeš, ali sam ja na kraju pobjednik i pravi gospodar. Ne sjećam se da je ikad bilo drugačije, a siguran sam da će i ubuduće biti tako. Ovo su moji podanici, a njih je puno više od tvojih... Ako si dovoljno iskren, priznaćeš koliko si uzaludan i smiješan.'

Tamna prikaza iz koje studeno izlaze riječi obavija se oko njega.

Režiser skreće pogled s pozornice na prilike oko sebe. Vidi ogoljene duše blijedih pogleda. Zna da su do juče mahali sjekirom i mačem baš kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, udarati pesnicom posred vrata da se uguši i zatre. Ali, među njima ima i drugih.

'Podanici. Zašto bi meni trebali podanici. Možda je tih tvojih, kako kažeš, više, ali ovi drugi utoliko jače sjaje, ne sumnjaj.'

Svjetlo iz njegovih očiju načas udaljava prikazu.

'A znaš li šta je prava istina. Nemaš ti podanike. Oni tvore tebe, od njih ti zavisiš, njihov si podanik. Nisi ti bitan sam po sebi, kako si umislio u svojoj vječnoj nesreći. Ti si tek nastavak tamnih mrlja iz nas samih. Niko te nije tvorio do mi. I ja te hranim povremeno svojim strahovima, ljutnjom, sumnjama, malodušjem. Ali, od takvih mrvica ti ne možeš opstati. Treba ti više. Ti si koncentrisano zlo. Ali ja, baš ja, time neću da te hranim.'

Prikaza mu se ceri u lice. Ali, on je više ne primjećuje."

Epiloškom bajkovitom pričom o četvorolisnoj djetelini raskriva se jednostavna i drevna spoznaja: treba očistiti srce, izvaditi trn iz njega, i mogućnost nepomućene srće iznova će biti tu. To je idejna osnova ovog uistinu uspjelog i u suvremenoj bh. književnosti po mnogo čemu jedinstvenog romana.

U izlomljenoj, vješto prepletenoj mozaičkoj kompoziciji ostvaruje se složena struktura koja od čitatelja traži primjerenu strpljivost kako bi bila prihvaćena kao romaneskna cjelina, što ova proza nesumnjivo jeste, i to čvrsta, ali specifična cjelina - utoliko što ni na ravni organizacije teksta, kao ni u svojoj značenjskoj bíti, ne slijedi prizore zbiljskoga iskustva. Tendencija pronicanja iza vidljivih zbivanja odrazila se, naime, zakonomjerno i u kompozicionom sklopu Četvorolisne djeteline, te je značenje ovdje pronašlo svoju odgovarajuću formu.

Ovaj nas roman Radmile Karlaš vodi putem istine - da "je najvažnija sreća koju ta zelena četvorolisnica stvara onima koji imaju dovoljno strpljenja i ljubavi da je traže". A to je put srca, čistoga srca. Srca iz kojeg treba izvaditi trn, a onda će i univerzum prestati da krvari. I Bosna u njemu. Drevna je to istina, dakako, ali uvijek ju iznova valja spoznavati i podsjećati na taj spasonosni put - na to nas upozorava ovo vrlo sugestivno književno djelo. Ova se ideja može prihvaćati ili smatrati naivnom, utopijskom projekcijom - to je manje važno. Uostalom, to se i ne može doživljavati stavom aktuelnoga autora nego nadom njegovoga lika, pa stoga i katarzičnost ove ideje ne treba razmatrati izvan ove fikcionalne tvorbe*, iako se u liku Žene iz magle nedvojbeno uočavaju autobigrafske crte Radmile Karlaš. Najvažnije je da kontingencija kroz ovaj roman posredovane te i takve ideje, kako se ispostavlja u poenti, predstavlja vezivnu okosnicu njegove strukture - pa se retroaktivno smisaono obasjanje zbiva u posljednjem dijalogu režisera sa neimenovanim likom u finaloj sceni romana:

"Režiser je posegnuo. Osjetio je rosu među prstima. Pred očima mu je, kada je rastvorio dlan, sva raskošna, blistala četvorolisna djetelina. Čuo je ponovo čovjekov glas.

'Rekli ste maločas, kad ste pričali o četvorolisnoj djetelini... da je priča već na pozornici... Mislim da vas sad razmijem. Sve se uklapalo još od početka. Doduše, to uklapanje je prednjačilo nad brzinom hvatanja smisla mojim mozgom. Tamo među onim redovima sjedio sam malo izdvojen, ne znam zašto, ali uvijek me zapadne neko sjedište gdje mogu da posmatram i predstavu i ljude u publici. Dakle, sjedio sam tamo i biću potpuno iskren sa vama, nisam u početku sve razumio, samo sam osjetio da mi prija ta svjetlost koja je jasno obasjavala sve te ličnosti, svaku, ma i najsitniju nijansu... Sad mi je jasno. Kod mene srce uvijek ide ispred, možda to i nije kako treba, ljudi kažu, razum je važan, ali to moje srce, znate li da me nikad nije odvelo u krivom smjeru...'"

I upravo ona, ta ideja, omogućuje da se svi fragmenti ove nesvakidašnje prozne dramaturgije sklapaju u čvrstu cjelinu, te da se, u konačnici, Četvorolisnoj djetelini dogodi milost uobličenja.

_____________________________________

* Zanimljivo je da i F. David previđa činjenicu da se stavovi i ideje likova ne mogu pripisivati autoru, pa se stoga događa da, u spomenutoj recenziji, raspravlja sa uvjerenjem lika ovog romana.