KRASNO JE KAD SVOJU DJECU KAKO JA NAZIVAM SVOJE KNJIGE, UPOZNAJETE SA SVIJETOM

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

Što se tiče poslušnika Dodikovog režima, oni ne čitaju. Ili bleje kao ovce ili kradu.. Do koske nas ojadiše.... Melezi su ujedno antifašističko gradivo puno fusnota koje objašnjavaju, pogotovo mlađim naraštajima da je neko ovu zemlju nekad jako volio i oslobađao po Igmanu, Kozari, Sutjesci, Neretvi... čime predstavlja moj lični pijetet i duboko poštovanje prema partizanima iz NOB-e....Ne jednom su me na raznim promocijama pitali imam li problema u sopstvenoj sredini. Odgovor je i za vas. Postoje mnogo suptilniji načini da vas moćnici, konkretno kradljivci, jer ovo što se dešava u BiH i šire u regionu je jedna bezočna pljačka svega i svačega upakovana u ideološke oblande, dakle, da vas moćnici pokopaju. Ukinu vam manevarski prostor za djelovanje, pogotovo javno. I vi ste mrtvi....Htjela sam nedavno još jednom da provjerim mogu li ja kao Banjalučanka posredstvom bilo kojeg medija da pričam i pišem iz svog grada javno. Ne mogu!...

U jednom od ranijih svojih intervjua sam u uvodu rekao da je pravi povod za razgovor sa književnikom rođenje njegove knjige. Dakle, ponovo razgovaram sa svojom sugrađankom i jaranicom Radmilom jer joj se rodila još jedna knjiga. Ili, još jedno "dijete", kako ona sama naziva svoje knjige.

Da li si zadovoljna sa dosadašnjim prijemom (i plasmanom) svoje prve knjige ČETVEROLISNA DJETELINA kod čitalačke publike?

KARLAŠ: Apsolutno. Knjiga je imala veću prođu no što sam očekivala. Ne zove se slučajno kako se zove. Valjda se ljudi još raduju kad pronađu četverolisnu djetelinu u bilo kom obliku.

Gdje se uglavnom ta knjiga najviše čita?

KARLAŠ: Čita se svuda. Od Vardara, pa do Triglava. Od Australije, preko Amerike, Evrope, Afrike... Stalno putuje. Gdje najviše, zaključujem da je najviše čitaju Banjalučani, ma gdje bili.

Bilo bi poželjno da se DJETELINA čita masovnije i u Banja Luci te Dodiklandu, inače. Dešava li se tako nešto i ako ne kakve su šanse da se kad-tad desi?

KARLAŠ: Knjiga se prodaje u banjalučkim knjižarama. Ko je kupuje, ne znam. Nekad sretnem nekog na ulici ko me prepozna odnekud, pa me pita gdje može kupiti knjigu. Knjiga inače doživljava sudbinu sveukupne situacije u društvu. Ne samo moja knjiga. Ako niste poslušnik i neko ko piše biografiju neke < zvijezde > političkog neba ili pak pragmatični ideološki tumač zbilje, onda su vam šanse da vam neko kupi knjigu, što zbog siromaštva, što zbog opšte nekulture, i da ne redam razloge, smanjene. Ali, ne zaboravite da je "Četverolisna djetelina" 2009. godine u Banjaluci bila jedna od deset najprodavanijih knjiga, tačnije, bila je na četvrtom mjestu. Imala sam dobru promociju u Banjaluci i ako je svaki drugi od stotinjak prisutnih pročitao knjigu i preporučio je dalje, možda odgovor leži tu. Što se tiče poslušnika Dodikovog režima, oni ne čitaju. Ili bleje kao ovce ili kradu.. Do koske nas ojadiše.

Gdje su, inače, do sada održane promocije DJETELINE?

KARLAŠ: Kao što napomenuh, u Banjaluci je bila krasna promocija. Potom, u Sarajevu, Trebinju, Mostaru, Bihaću, Novom Sadu, Beogradu, Ljubljani, Brčkom, Rijeci, Skandinaviji, u USA...

Rođena je i Tvoja druga knjiga - KAD UTIHNU MELEZI. Šta je njena osnovna poruka?

KARLAŠ: Knjiga govori o sindromu jake individue naspram stada što je stara priča koja datira od kad se čovjek uspravio na zadnje noge. Pojednostavljeno, štivo razgolićuje sve nakane političkih i vjerskih manipulanata u Vilajetu , te vrlo ozbiljno analizira kako je počeo rat na mom otoku. Melezi su ujedno antifašističko gradivo puno fusnota koje objašnjavaju, pogotovo mlađim naraštajima da je neko ovu zemlju nekad jako volio i oslobađao po Igmanu, Kozari, Sutjesci, Neretvi... čime predstavlja moj lični pijetet i duboko poštovanje prema partizanima iz NOB-e. A želja mi je bila da nasmijem sve one koji je uzmu u ruke. I, uspjelo mi je nasmijati neke. A smijeh je prva faza ozdravljenja. Imamo i mi Harry Pottera, Herminu i Rona. Doduše, kod nas su Harun Protjer, Rončilo itd... ali svejedno. Zna se šta je pisac htio da kaže. Bar se nadam (smijeh).

Gdje su MELEZI do sada promovirani?

KARLAŠ: U Rijeci, Banjaluci, Sarajevu i Brčkom, spremam se na put u Pančevo, a u julu na Rabac. Pretpostavljam da ću na Rabcu više živjeti Meleze skupa sa cafekajak grupom, do što ću o njoj pričati, ali promocija mi tamo ipak ne gine.

Kakav je plan promocija obiju knjiga u narednom periodu?

KARLAŠ: Rekoh vam. Inače, moj plan je da planova nemam (smijeh). Čeka me beli Zagreb grad, Niš, možda i Beč. Vidjećemo....

Nedavno si imala promociju na Rijeci. Kako je tamo bilo?

KARLAŠ: Bila je to jedna od boljih promocija. Zahvalna publika i djelimično poznata. Jer, koliko god je bilo Riječana, toliko je bilo i Banjalučana. Osjetila se pozitivna atmosfera. Puno osmijeha, lijepih vibracija. Krasno je kad svoju djecu, kako ja nazivam svoje knjige, upoznajete sa svijetom. To je pravo bogatstvo.

Šta trenutno radiš (pišeš)?

KARLAŠ: Radim na romanu koji sam započela pisati još oktobra 1996. tokom svog boravka u Parizu. Roman je priča o snu i strasti i specifičnoj ljubavi koja vas natjera da zaronite u sebe jako duboko i bez zazora izbacite sve na površinu. Ma šta tamo našli. Projekcije, strahove, vlastitu sebičnost i tako redom što čovjek često podvede pod ljubav. To je jedan težak proces i za njega vam treba vrijeme, inače bi moglo da vas smrvi. Zato knjiga i nastaje polako. Skupa s njom, sazrijevam i ja.

Ne mogu da na samom kraju ne zapnem za jedan detalj koji je po meni veoma indikativan a izgovorila si ga u pripremi ovog razgovora. Naime, spomenula si Bogdana Bogdanovića, Ivana Đurića, Ivana Stambolića..., Biljanu Kovačević Vučo.., Olgu Popović Obradović..., dakle te časne ljude sa srbijanske javne scene kojih više nema, ali si i dodala da su "nas žive pokopali...". "Šta je autor time htio da kaže..."?

KARLAŠ: Ne jednom su me na raznim promocijama pitali imam li problema u sopstvenoj sredini. Odgovor je i za vas. Postoje mnogo suptilniji načini da vas moćnici, konkretno kradljivci, jer ovo što se dešava u BiH i šire u regionu je jedna bezočna pljačka svega i svačega upakovana u ideološke oblande, dakle, da vas moćnici pokopaju. Ukinu vam manevarski prostor za djelovanje, pogotovo javno. I vi ste mrtvi. Ujedno, podrazumjeva se da nemate uslova da realizujete svoju egzistenciju kao što je kod mene slučaj. Međutim, ja sam kao mačka, imam više života i izraza. Bez obzira što ne postoji nijedan medij u RS preko kojeg mogu da se oglasim i premda sam prećutno persona non grata. Htjela sam nedavno još jednom da provjerim mogu li ja kao Banjalučanka posredstvom bilo kojeg medija da pričam i pišem iz svog grada javno. Ne mogu!

Nažalost, neki nisu izdržali, bolest je bila reakcija tijela na patnje uma. Sjećam se sahrane Ivana Đurića sa šakom istinskog Beograda na groblju, a sjećam se i svega što joj je prethodilo. Ivan je u Parizu i kao priznati intelektualac i izvanredan profesor bio kao u zlatnom kavezu. Sopstvena zemlja i rodni Beograd su odlučili da ga pokopaju mnogo prije smrti. Milošević živ, neviđena medijska hajka kako na Ivana za sve te godine, istovremeno i na njegovog ujaka Bogdana Bogdanovića. Olga Popović Obradović je bila iznimna žena, elitistička da je tako nazovem. Baš kao i kod Ivana, tijelo je reagovalo bolešću. Biljanu Kovačević Vučo, moju cimerku sa seminara takođe je zlo vrijeme razbolilo. Stambolić je mnogo konkretnije pokopan što je neviđeni zločin. Nije ništa novo da se sistemi razračunavaju sa jedinkama koje misle svojom glavom.

A glavu ne možete zamjeniti. Niti hoću!

Hvala za ovaj razgovor.

KARLAŠ: Do neke banjalučke kafe...