Zlo se mora imenovat

Dani, Broj 648 - 13.11.2009

Intervju: Radmila Karlaš, novinarka i spisateljica

"Obukao je uniformu početkom rata i često odlazio u Potkozarje. Ti odlasci nisu spadali u red redovnih i uglavnom nasilnih mobilizacija, kada su mladići iz grada gurani na slavonska ratišta ili slani na kojekakve bosanske čuke, gdje bi se, kako će pričati preživjeli, povlačili po naređenju, bez ikakvog smisla ili išli u osvajanje neke livade ili proplanka, također bez ikakvog smisla. Prijedor je bio odlazak u pljačku. I nešto još gore. Ubijanje civila." Ovako u svom prvijencu Četverolisna djetelina, objavljenom u izdanju Art-Print Banja Luka, piše Radmila Karlaš o ratu u svom rodnom kraju. Protiveći se besmislu zla počinjenog u njeno ime, Karlaš koja živi i radi u Banjoj Luci, usuđuje se i progovara. O Banjoj Luci za vrijeme rata, građanima Republike Srpske kao taocima Milorada Dodika, važnosti suočavanja s prošlošću... I za Dane poručuje da - svako ima moć slobodne volje.

Radmila Karlaš: "Činjenica da se običan građanin u RS-u još dugo neće suočiti sa zločinima počinjenim u njegovo ime je politička odluka"

DANI:Gospođo Karlaš, Vaš roman je posebice značajan iz ugla kazivanja istine: osim što govorite o zločinima koji su počinjeni nad muslimanima u prijedorskim i drugim logorima gdje je mučeno nesrpsko stanovništvo, Vi ujedno postavljate i pitanje naknadne nemogućnosti priznanja počinjenog zločina, kao posljedice, kako pišete, uspješnog "ulizivanja zvijeri u nama". Nije li upravo strašna i istovremeno žalosna činjenica da se još uvijek čudimo rijetkom i hrabrom aktu "priznanja" u javnom prostoru Republike Srpske?

KARLAŠ: Meni je iskreno

žao što sam "vapaj u pustinji", jako bih voljela da nas je više, da i drugi javno pričaju i ograđuju se od zla koje je činjeno tobože u naše ime. Ovdje se sve uglavnom, kada je to zlo u pitanju, svodilo na kratku vijest, nedovoljno dug snimak nekog pomena u Prijedoru, grobnice, ekshumacije. Poneki napis. Ne mogu reći da je bio totalni tajac i neću to reći, ali ono što je prikazano ili napisano nije uobličeno na takav način da čovjek prepozna šta se zaista desilo, a to je da su ljudi stradali samo zato što su se zvali drugačije. Moj prijatelj, čuveni režiser Lordan Zafranović mi je rekao kako mu je žao što Hrvati ne shvataju da je snimajući filmove o ustaškom zlu pokušavao da im pomogne.

Jer, tek kad se razgrnu zle ruševine, može se ići dalje. Pritom je, naravno, mislio na one koji u tim zločinima nisu htjeli da vide zlo, već su ga pravdali, ali i na one koji su ga počinili i koji bi u najmanju ruku trebalo da osjećaju grižu savjesti zbog toga. I naravno, na one koji smatraju da se nije ni desilo. Potpuno ga razumijem, jer razmišljam isto. Zlo se mora imenovati, osuditi, ono sužava životni prostor, ono ako hoćete i zaudara. Kako da ne zaudaraju zvijeri i strvinari koji su ga činili, oblaci te zagušujuće prašine nas i dalje zasipaju bez prestanka. Ali, priznavanje zla povlači konsekvence i toga su političari svjesni. Kako onda dalje tjerati po svome, opstajati na vlasti? Priznavanjem zla! Ovaj rat je, i prije nego što je počeo, bio motivisan ideologijom koju su opet sprovodila masovna sredstva informisanja. Vrlo dobro mi je poznato kada je zvanični Beograd započeo ujdurmu, da bi se kasnije u tu priču počeo uvlačiti i zvanični Zagreb. Tu je razbijana bivša Jugoslavija, koju sam ja obožavala. BiH je postala žrtva tamošnjih političara kojima je rat bio jedin a opcija da bi opstali na vlasti. Rat je preseljen u BiH, nacionalne stranke su posljedica, a ne uzrok te politike. Prijedor je bio samo sat vremena udaljen odavde, ali se ćutalo. Nedavno mi je jedna drugarica koja ima trideset i dvije godine kazala kako je tek nedavno saznala za Korićanske stijene. To je užasno! Užasnije je još više kada čujete da u Njemačkoj i danas žive ljudi koji smatraju da koncentracioni logori nisu nikad ni postojali. Šta onda mi ovdje da očekujemo? Čim započnete takvu temu, neko vas prekine u stilu: "Je l' to hoćeš reći da su samo Srbi činili zlo ili nešto još gore? Pa oni bi nas sve poklali, transportovali u Jasenovac da se nismo pobunili!"

DANI: Iako je Vaš roman tematski okvalificiran kao ratni zbog reminiscencija na osobne sudbine iz tog vremena, reklo bi se da on mnogo više doprinosi politici memorije u nacionalnom kontekstu ukazujući na pogubnostodbijanja suočavanja s prošlošću. Zašto je proces denacifikacije tako težak i spor u Republici Srpskoj i ne plaćaju li već, kao što pišete, njezini građani "ceh onoga što se samo na sat vremena odavde dešava"?

KARLAŠ: U BiH nismo imali denacifikaciju kao u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, a posljedice su vidne. Imenovanje zla, pa i u literarnom kontekstu je onda rijetkost, što je pogubno. A nema katarze, niti napretka bez suočavanja. Ja sam ovdje živjela i vraški me boljelo ono što se dešavalo "na samo sat vožnje odavde", ali i ono što se događalo u Banjoj Luci. Činjenica da se običan građanin u RS-u još dugo neće suočiti sa zločinima počinjenim u njegovo ime je politička odluka. I dalje se politika vodećih ljudi u RS-u gradi na tome da zla nije bilo odnosno da ga je bilo ali isključivo u samoodbrani. S tim opravdanjem se lakše vlada, a još lakše pljačka. Većina ljudi tako živi u "blaženom" neznanju, što je užasno. Kako ići dalje bez suočavanja? Nikako, tapkat će se u mraku. A mrak je krasota, kolektivno samoubistvo. Ne može se ništa u životu riješiti bez samosuočavanja i suočavanja. Poznajem ih mnogo koji znaju šta se dešavalo i osuđuju zlo, cijela sala Banskog dvora u Banja Luci na promociji romana je kipila od takvih ljudi. Ali, oni su marginalizovani. Jer, vlada jedna nakaradna ideologija. A ovo nije ratni, već antiratni roman. Najiskrenije, roman je moj krik za mojom zemljom, mojom Bosnom i Hercegovinom, u onom međuprostoru kada vas napušta blaženstvo sna, ustupajući mjesto užasnoj spoznaji o tome šta se sve dešavalo. Roman je naravno moje literarno ostvarenje i drago mi je što se dopao jednom velikanu kao što je Filip David, koji mi je nedavno u Beogradu, osim što je kazao da je roman originalan, dobro napisan, koncipiran i slično, rekao i da se pravi pisac odmah prepozna. E pa, meni je drago što me on prepoznao u tom smislu. I što su o romanu tako pohvalno govorili Stevan Tontić, fra Mile Babić i Mile Stojić na promociji u Sarajevu.

DANI: Nacionalna elita na vlasti se uveliko trudi da cijeli proces oteža - posljednji primjer je spektakularni doček Biljane Plavišić u Beogradu, što je gotovo nezapamćen čin glorifikacije ratnog zločina u novijoj povijesti. Da li Dodik time stvarno podilazi građanima i biračkom tijelu ili je to više znak provokacije i održavanja nacionalnih strasti, iako opet ni jedno ne isključuje drugo, s obzirom da je noviji nacionalni identitet pripadnika srpskog naroda nažalost temeljen upravo na spomenutim strastima, ali i svijesti o opravdanju zločina. U kojoj mjeri, dakle, Dodikova negacionistička politika reflektira opće stavove i vrijednosti javnog mnijenja u RS-u?

KARLAŠ: Da, podilaženje građanima ili provokacija - jedno ne isključuje drugo. Kada nekog godinama ubjeđujete u nešto, taj na koncu i počne vjerovati u to, i imate glasačko tijelo. A ubjeđivanje se tiče toga da su Srbi zaista jedan napaćeni narod kojem svi rade o glavi. Tako je i Biljana Plavšić postala napaćena žena. Ideologija koju je onomad lansirao zvanični Beograd se očigledno teško troši. A upravo je taj Beograd najviše, da prostite, jebao Srbe. Treba više jednom da prestanu uz pomoć Dodika da nas brane. Stvarno se pitam na koji način se još može ugroziti nacionalni interes srpskog naroda? Osramoćen, etiketiran, nesuočen sa zločinima i zločincima koji se i dalje kriju njemu iza leđa, gladan i opljačkan. A onda Dodik mrtav-ladan ode po Plavšićku avionom koji mu nije ćaća kupio. Kupljen je od našeg novca. Problem je što nije bitan Dodik, već uslovi čiji je on produkt. On je samo interpretant jedne nakaradne politike koja treba da finalizuje ovu konačnu fazu prvobitne pljačkaške faze kapitalizma. Dodik nije toliki nacionalista koliko on mudro slijedi politiku gdje nacionaliz

am kao ideologija i dalje dobro prolazi. Lik iz Laktaša gladnima, potencijalnim samoubicama, oboljelim zato što nemaju za šta da kupe lijek, mladima sa kartom u jednom pravcu, iz svog tornja bombastično kaže: "Ne damo Republiku Srpsku!" Mislim da će mu izlazak iz tornja biti najcrnji dan u životu.

DANI: Strategije procesa denacifikacije nakon Drugog svjetskog rata odvijale su se vrlo nasilno s ciljem ponižavanja poražene Njemačke i njenih saveznika te razvijanja osjećaja da je svaka ideologija isključivanja neminovno posljedica kolektivne odgovornosti. U Vašem romanu također postavljate pitanje odgovornosti ali individualne, međutim, ne da biste tražili izuzeće od krivice, već skrenuli pažnju na pitanje ličnog izbora. Koliko ta Vaša četverolisna djetelina može služiti na primjer?

KARLAŠ: To nije do mene i ja ne pišem prozu da bih mijenjala svijet. Prava književnost nažalost nije kadra da mijenja već učini svjetlijim. Istovremeno, nisam revolucionarni tribun, ne očekujem da će mase da se pokrenu zbog moje riječi. Lično, ja želim da budem bolji čovjek, dobar čovjek. Mene umjetnost pročišćava. Ta djetelina u mom romanu je već našla put do srca mnogih ljudi i to me raduje. A to je počelo davno. Kada je neke '95 jedan Arkanov Tigar prišao i sjeo za naš sto u hotelu Bosna u Banja Luci, koja je ličila na Sajgon tih dana, sjećam se da su kolege novinari iz beogradske nezavisne Naše borbe pretrnuli. Bila sam kao ledenica i reagovala sam iste sekunde kada je stavio noge na sto i počeo da priča kako su Arkan i oni - njegovi tigrovi - došli da brane srpski narod. Arkan je stajao za šankom, okrenuo se i pogledao prema meni. Nisam osjetila strah, ali sam se sva naježila, jer sam na tom licu prepoznala zvijer. Nešto sasvim suprotno sam osjetila kada je trebalo da uđem s učesnicima tribine jednog skupa Pravnog fakulteta iz Tuzle u tvornicu akumulatora u Potočarima. U toj tvornici je lebdila ogromna količina patnje žrtava, koja me umalo ubila.

DANI: Kada kažete da je svako imao izbora, možete li se malo prisjetiti ratnih dana u Banjoj Luci, da li su ljudi znali šta se događalo oko njih? Zašto se proces suočavanja u Vama daleko lakše odvijao nego kod većine?

KARLAŠ: Ima ljudi koji nisu znali, to je činjenica. Bio je mrak, bukvalno. Bilo je bježanije, odbijanja bubrega ako nećeš u rat, vojne policije na svakom ćošku, nasilnih mobilizacija. Većina ljudi je bila na kojekakvim bosanskim čukama, kada je Banja Luka u pitanju. Tu nije bilo alternative: ili u rat ili marš iz kuće. Bilo je malobrojnih koji su mislili da je rat kao neka borba za pravu stvar. Problem su oni što su mešetarili po gradu, prijetili, bacali bombe, istjerivali iz stanova. To su bile zvijeri, radili su tačno po uputama. I taj zloglasni "Crveni kombi " koji je kružio po gradu, kupio nesrbe, premlaćivao ih. Znam neke čuvene banjalučke advokate Srbe koji su pretučeni na kućnom pragu jer su štitili i sakrivali prijatelje drugih nacionalnosti. Ali, bilo je zla. Nisam ja jedina reagovala na zlo, to bi bilo vrlo nepravedno reći. Ja sam javno djelovala, pa je uočljivije. Pa, ipak svako uvijek ima izbor. Izbor košta. Da li će čovjek postati ili oživjeti smrad u sebi ili će stati na pravu stranu - do njega je. Ja sam odrasla u carstvu knjiga, riječi, nauke, znanja. U mojoj porodici je spoznaja neizrecivo blago ne da bi se pravili pametni, već da bi živjeli ispravno. Ja sam i prethodno poznavala društvene okolnosti naše bivše zemlje jako dobro, još sam ranih osamdesetih na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu diplomirala na sociologiji jugoslovenske društveno-ekonomske krize. Moglo se pretpostaviti do čega određene tendencije u tadašnjoj zemlji mogu dovesti. I Krleža je nekih sedamdesetih godina rekao da sjedimo na buretu baruta, a ponašamo se kao da je sve u redu.

DANI: U prologu knjige citirate Giacoma Leopardija: "Ljudski rod ne mrzi toliko one koji čine zlo ni samo zlo, koliko onog ko imenuje zlo." Da li Vas nakon ovog romana Vaši sugrađani i sunarodnjaci smatraju izdajnicom?

KARLAŠ: U lice su mi govorili za vrijeme rata da me treba streljati, ljudi koji su se obogatili na žrtvama. Jučer me je jedna osoba pitala koliko me plaćaju da tako pišem. Neko je ubijao te ljude i ti ljudi i danas šeću gradom. Nastavit ću da pišem, isto kao i što ću nastaviti da bacam crvenu ružu u onu jezivu provaliju Korićanskih stijena. Ko god dođe u Banja Luku preporučim mu da ode do spomenika Petru Kočiću u istoimenom parku u centru grada i pročita da svako ko iskreno i strasno ljubi svoju domovinu bude prezren i gladan kao pas. Isto vam je prošao i Ivan Frano Jukić. Lakše se poistovjetiti sa zlom, nego se boriti s njim, unutar sebe, pa onda van. I onda je opasan onaj koji upozorava na zlo.

DANI: Zašto je toliki mrak u oblasti slobode izražavanja i kritičkog promišljanja u Republici Srpskoj?

KARLAŠ: Slažem se, nikad nije bilo gore. Zašto? Jer niko kao premijer RS-a ne ulaže toliko u medije.