OVO NIJE VRIJEME ZA ROCK'N'ROLL

tekst: Emir ImamovićFoto: Jasmin Fazlagić Radmila Karlaš i Borivoje Milošević

O legendi o Banjalučankama, bivšoj profesiji, BiH, Evropi i trendu uzimanja srbijanskih pasoša u RS-u, govorili su u Gracija klubu Radmila Karlaš, dugogodišnja novinarka i spisateljica, te Borivoje Milošević, asistent na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci, Odsjek za istoriju Oboje su povjerovali kako je novinarstvo najbolja profesija ako se na vrijeme napusti. I, kažu, nisu pogriješili. Radmila Karlaš, dugogodišnja novinarka i jedna od rijetkih osoba koje su iz Banje Luke pisale za sarajevske medije u doba kada su ta dva grada bila blizu koliko i Taškent i Sydney, piše priče, a završila je i prvi roman. Glas Borivoja Miloševića bio je godinama prepoznatljivost Radija NES. Diplomirani historičar, posvetio se, nakon decenije u eteru, dodatnom obrazovanju i izgradnji naučne karijere. Upravo su Radmila i Borivoje bili naši sagovornici u Gracija klubu, upriličenom u Banjoj Luci, gradu u kojem i danas samo slijepac neće vidjeti prelijepe žene, ali i kranove i građevinske mašine na svakom koraku. I da, gužvu, karakterističnu za bosanske gradove koji rastu brže nego bi trebalo.

Vjerujete li da će postjugoslavenske države, izuzev Slovenije naravno, zajedno ući u Evropsku uniju, ili će, što je logičnije, ulaziti u skladu s ispunjavanjem uslova Bruxellesa?

Radmila: Od tako teških pitanja mi se smrači pred očima usred dana, makar bio i sunčan. Ne vjerujem da će ući zajedno. Redoslijed ne mogu pretpostaviti, ali je sigurno da će jedna po jedna država pristupati Uniji.

Borivoje: Slažem se da neće biti zajedničkog pristupa. Već i samo razmišljanje o procesu priključivanja postaje naporno i čini mi se da možda nikada cijeli evropski prostor neće biti integrisan u zajednicu država. Vjerujem kako na Zapadu postoje razmišljanja o tome da neke zemlje nikada ne uđu u Uniju. Dakle, mnoge će države za jedan duži period ostati izvan, a mi živimo upravo u jednoj takvoj državi. Komentirajući zahtjev grupe sarajevskih reditelja za prijem BiH u Evropsku uniju preko reda i čim prije, jedna upućena dama je rekla da bi za Bosnu i Hercegovinu izlaz mogao biti isključivo prijem u specijalnom statusu, jer bi u svakoj drugoj varijanti ova zemlja naprosto kolabirala. Njena privreda, prije svega. Slažete li se?

Radmila: Ja ne znam o kakvoj bh. privredi mi uopšte možemo govoriti u ovom trenutku. Sve što se na poslovnoj sceni dešava su zapravo bolni, tranzicijski procesi, odnosno privatizacije, koje su, ako govorimo o RS-u, već okončane, posebno u strateškom sektoru. Svaka priča o ozbiljnim ulaganjima vezana je za sigurnost nekog područja, a ovo je područje nesigurno za ulaganja. Jednostavno, mi nismo konkurentni ni na balkanskom, a kamoli evropskom tržištu. Doveli smo se do pozicije da budemo zemlja sirovina i jeftine radne snage. Ne mogu tačno reći da li je teza iz pitanja ispravna, ali sve ukazuje na to da se mi, jednostavno, nalazimo u katastrofalnoj situaciji.

Borivoje: Mislim da smo već u fazi kolapsa i agonije, jer se nijedna ozbiljna reforma u državi ne može provesti bez međunarodne podrške, finansija ili insistiranja. Sigurno je da bi pokušaj ulaska u evropsko poslovno okruženje bio ogroman napor za ovu privredu kakvu imamo. Evo, Hrvatska je nedavno dobila pozivnicu za NATO, što će možda jednog dana zadesiti i BiH, i tamo ljudi moraju staviti prst na čelo i razmisliti koliko će ih to koštati. To je i razlog zbog kojeg su neki ljudi u Hrvatskoj protiv pristupa NATO-u. Pristup evro-atlantskim organizacijama je jako skupa priča, i, kada je o BiH riječ, veliki sam pesimista.

Je li to, možda, opći osjećaj u Banjoj Luci i uzrok što sve više ljudi koristi zakonsku mogućnost posjedovanja dvojnog državljanstva i podnosi zahtjev za pasoš Republike Srbije?

Radmila: To su očajnički potezi. Šta to Srbija danas može ponuditi ljudima koji imaju njeno državljanstvo? Pa i sama Srbija je u problemima različitih vrsta, od kojih su mnogi slični ovdašnjim. I mi i Srbija smo na repu Evrope i tamo nije ništa bolje, ako nije gore. Riječ je o onom vječitom izboru između dva zla. Sasvim je nebitno koje je veće.

Borivoje: Ne vjerujem da postoji neka velika korist od tog srbijanskog pasoša u ovom trenutku. Vjerujem da je primamljiviji pasoš Hrvatske ili Slovenije za bilo kog građanina BiH. Situacija u Srbiji, kao što Radmila kaže, nije mnogo bolja nego ovdje, čak je u nekim segmentima i gora. Čin uzimanja pasoša Srbije treba gledati kao nešto iza čega stoje nacional-romantičarske pobude, a ne kao potez koji će olakšati život i zaposlenje. Jedna od stvari oko koje kulturne elite bivšejugoslavenskih država imaju jedinstveno mišljenje jeste da je turbo-folk, jednostavno, nešto loše. S druge strane, turbo-folk ne gubi ni na popularnosti ni na vitalnosti.

Kako? Radmila: Lijepo. Društvene okolnosti pogoduju razvoju korova. Možete pojedinačno slušati rockžn'roll, ali morate imati i okolnosti da biste ga živjeli. Devijacije oko nas pogoduju turbo-folku koji nudi ili potcrtava vrijednosti iz stvarnosti. Ne može ovom vremenu pogodovati Dylan, ili, evo da dođemo bliže, Elemental, Edo Maajka... Oni upozoravaju, dok turbo-folk opravdava.

Borivoje: Niti jedna kultura nije mijenjala svijet kao rock, koji i danas može rušiti barijere. Rock ne donosi povrat sredstava, za razliku od turbo-folka. Samim tim je turbo-folk u medijima i postaje mjera mladima. Turbo-folk je, dakle, jak, a nasuprot njega je, pored ostaloga, i kriza autorstva u rockžn'rollu koja postoji na prostorima bivše Jugoslavije. Malo je ozbiljnih autora i muzičara. U svemu tome mene najviše zabrinjava ta poruka turbo-folka koja mladima nudi prečicu do uspjeha i objašnjava da je sve dozvoljeno. Još je jedna stvar oko koje na Balkanu postoji konsenzus: mržnja prema osobama homoseksualne orijentacije.

Šta je njen uzrok?

Radmila: Oni koji se boje - sebe, dakle, tu ne ubrajam - boje se različitosti. U BiH je zaveden strah od drugačijeg: po nacionalnosti, vjeroispovijesti... i na kraju, seksualnom opredjeljenju. Sve što je različito predstavlja se kao opasno. S druge strane, iako je klima nepogodna, osobe homoseksualne orijentacije izlaze u javni prostor. Imam dosta prijatelja među homoseksualcima i oni se više ne libe da to pokažu, što je, naravno, sasvim normalno i na to imaju pravo. Tamo gdje nema straha od različitosti, nema ni straha ili mržnje prema homoseksualcima.

Borivoje: Ja pokušavam živjeti po jednostavnom principu: voljeti svoje i poštovati tuđe. Kada kažem tuđe, to je sve, od vjerske pripadnosti do intimnog opredjeljenja. Mi smo konzervativna sredina i svako ko strši iz prosjeka, iz bilo kojeg razloga, biva od mase povučen nazad. Istovremeno, jako volimo zadirati u tuđe živote i intime, puno više energije trošimo na to nego na izgradnju vlastitog svijeta. Homoseksualci tu postaju posebno zanimljivi, jer su i drugačiji i strani utoliko što ih ne poznajemo. Banja Luka je nekada bila poznata po omjeru žena i muškaraca: čuven je odnos sedam naprema jedan. Kako danas stoje stvari?

Radmila: Ne znam... Nemam baš tu vrstu statističkih podataka. Borivoje: To je fama koja godinama prati Banju Luku, ne toliko zbog broja žena koliko zbog njihove ljepote. Ne vjerujem da ih je ikada bilo sedam na jednoga, a pogotovo danas nema. Riječ je, dakle, o legendi, mada, naravno, lijepih djevojaka ima svugdje. Na kraju, pojam ljepota je individualna stvar. Možda će neko doći i reći da ovdje nije vidio niti jednu lijepu djevojku.