Svi koji su mogli pratiti FTV na teritoriji RS, gledali su i slušali izvještaje Slobodana Vaskovića u političkom magazinu 60 minuta, jer niko tada nigdje nije govorio na taj način. Ta različitost u odnosu na uniformnost u medijima RS, kada se riječ „kriminal“ maltene ukinula, bez obzira na sve manjkavosti, značila je. Tako su pričali ljudi. Umjesto lupanja stakala i vrištanja pred rezidencijom sultana Dodika. Kada su se svi držali zabrane stavljanja znaka jednakosti između nacionalnih interesa Srba i gladi istih, Slobodan Vasković je pomjerio te granice. Hvalili su ga. U Sarajevu pitali za njega. Kako je, je li mu težak život u Banjaluci kad toliko „laje.“ Postao je ikona. Stil koji je koristio u svojim izvještajima govorio je i o njemu. Rekla sam mu u par navrata da se ne mora pljuvati kad se govori istina. Da su dovoljne činjenice i da je prosječnom gledaocu to dovoljno. A on iznosi činjenice o pljački, kriminalu. Sve ostalo diskredituje prvenstveno njega. Da se kani verbalnog egzibicionizma. Nije mogao, bio je dio njega.
Više njega, do Milorada Dodika i inih.Znala sam i ranije kako je bilo kad je bilo. Sve Vaskovićeve mjene. Nisam bila zatečena. Deja vu. Štrecati sam se prestala davno kada sam vidjela kako mene i moje rijetke kolege van nacionalističkog stada potiskuju neki novi, neki koji nisu znali, neki koji sada žele biti pravedni i slično. Štrecnula sam se još jednom kada mi je jedan ugledni švedski aktivista, deklarativno borac za ljudska prava, kazao da za njega nema razlike između svrstanih i nesvrstanih za vrijeme rata. Ljudi se imaju pravo mjenjati, kazao je. Dobro sam podnijela taj retorički, 'dubokoumni' šamar, koji će mnoge moje kolege pragmatično prigrliti. Prvi put je svakako najteže, poslije se čovjek već navikne.Šta je novo. Da su „prvoborci“ u prvim redovima i nakon rata. To svakako ne. I naše vrijeme nije ništa različito u odnosu na bilo koje od ranije.
Revolucija pojede svoju djecu, Rozi Luxemburg se uredno razbije glava, nekog objese, nekog spale, a neko bude prepušten laganom umiranju od gladi. Pravednicima se po službenoj dužnostu dodjeljuju oci koji ih mističnim pričama ubjeđuju u carstva nebeska. Pravednici izgaraju, pragmatične glave su opstojnije. Ali, šta sve vrijeme smrdi. Licemjerje! Ako neko poslije kaže da nije znao. Znali su svi i to im je pasalo. Baš kao što su nekdašnji saveznici prestali da jure naciste još 1948. Baš kao što je Kanada radije primala naciste-naučnike i tvorce raketa Fau 1 i Fau 2 da prave neka Apola u budućnosti, do Jevreje. Baš kao što je Jozef Mengela imao svoj telefonski broj i uredno mjesto stanovanja u Južnoj Americi. Primjera je bezbroj i svi zaudaraju.Znalo se i kako je tokom rata radio Slobodan Vasković, a to je, sigurna sam, morala znati i uređivačka postavka FTV. Slobodan Vasković je imao svoju upotrebnu vrijednost, svoj rok trajanja. Isti je sad istekao. Proizvod se pokvario i oko njega se začepljava nos. Je li Slobodan Vasković proizveo sam sebe. To svakako ne. Proizvele su ga okolnosti. One koje su mu dale par minuta za srebrenički intervju. Iste one koje će omogućiti da radi za FTV.
Je li to nešto novo? Nemojte mi samo reći da jest. Sve je već viđeno. Kao i pokušaj da se sve podigne na nivo senzacije. Da je neko ranije istrajao na krivičnoj odgovornosti novinara tokom rata i ovdje i tamo i onamo, bila bi to već druga priča. Ali, ovdje se ne istrajava ni na čemu, do na licemjerju. Zato, zauzmite svoja mjesta, nova predstava samo što nije počela. U pravu ste, glumci su stari, ali su im maske savršene. A sad se spremite na gašenje svjetla, mrak vam je i tako prirodno stanje. I ne ibretite se bar u mraku, suvišno je!
Comments
Post a Comment