Vremeplov



"Sarajevski svijet" 2. Novembar 1997.

Dugo putovanje do "Oluje"

Brijunski Antibarbarus Shodno sebi i svom nepresušnom optimizmu, želim da homo barbarusi ne likuju nad nama bh. melezima. Unatoč tome što su nas skoro izbrisali sa lica zemlje. Što ratovima, što crtanjem onih karata pored jezera gdje plutaju patkice. Ako je za utjehu, crtači su blago u gospodu preminuli. Ali ne i aveti koje su ih tvorile. U svemu tome ima još nešto, melezi su opstali. U duboko podijeljenoj i raščerečenoj tvorevini koja se zove Bosna i Hercegovina, koju mnogi zovu ovako, onako i svakako. Kako koji plemenski vrač smatra shodnim




Dok trajekt sječe talase od Fažane ploveći lagano ka Malim Brionima, čujem Krležine riječi Kud plovi ovaj brod. Otplovio je u pizdu materinu jer te niko nije „čitao“ mada si sve napisao, jer te niko nije slušao dok si govorio, mada su sva znana pera polomljena tumačeći tvoj Obračun i Antibarbarus, a malo koja shvatila koliko si opasnim držao mediokritetstvo. Koje će te umalo koštati glave, koje će te saplitati cijelog ovozemaljskog života i poigravati se sa tvojom sjeni nakon istog, koje će razarati u ime nečega, što bi se najprostije moglo nazvati ljudskom glupošću. Dragi Krleža, uvijek je na djelu neki „Svileni“ ili „Mrtvac“ (nadimci Vladimira Bakarića), tačnije, neki posvemašnji ideološki zaluđenik kojem kad ogole ideološku kožu ne ostaje ništa više do puke potrebe da nišani na sve što je izvan njegove moći poimanja. Skidanjem mete takav ili takvi opstaju na stolici. Prosto rečeno, najebali smo od političkih aparatčika. Da parafriziram dragog, nažalost pokojnog Bogdana Bogdanovića, „i izvrnuta rukavica ostaje rukavica“, kada se obazreo na dva kraja iste priče, komunističke aparatčike tobož iznenađujuće preko noći transformisane u nacionaliste. E ta „rukavica“ ovakva ili onakva, najviše je razjebavala moju Bosnu, odgovorno tvrdim.

Od kada sam nogom stala na Brione, stalno verglam sa Krležom, mada je tu i drug Stari, simbol Briona, čijem Liku i Djelu nikad nisam robovala, ali sam ga volila. Zbog petokrake na kapi tokom onog rata. Zbog borbe sa partizanima po bosanskim gudurama. Jer je progurao obruč na Sutjesci. Volio pse. Zbog toga što nije dao ostaviti nijednog ranjenika. Što je bio antifašista. Jer je insistirao na tome da BiH ne može biti ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, već i muslimanska i hrvatska i srpska. Što je volio žene, dobru kapljicu, bio kozer... A zamjeram mu što... Zapravo, melez u meni mu zamjera što nije slušao pametne, pa je ovaj moj embrio zbog uzroka, a ne tobožnjih posljedica upakovanih u stereotipe poslužio za potkusurivanje, tek neko koga treba abortirati, sasjeći u korijenu. Taj melez ima svoj Obračun, u novijoj istoriji ne samo prema vrlim susjedima najprije sa jedne, pa sa druge strane Rijeke, već i naspram domaćih izdajnika, tobožnjih multietničara. Posljedičnog stanja, čisto da podsjetim.

 

Obračun s ljudskom glupošću: Miroslav Krleža 

  Trajekt na radnom zadatku sječe talase, palubom kruži rakijica razasuta po uščupernim plastičnim čašicama. Bosno moja. Glupost nas je razorila. Dragi Krleža, ništa zato, bilo bi isto i da se tvoj genij dao multiplicirati u prošlosti i još više usta pričalo isto.

Evo me, bjesnim kao i ti u Pijanoj novembarskoj noći 1918. Decenije tamo, decenije ovamo, šta mari. Ne možeš promjeniti ljudsku glupost kao trajnu kategoriju. Sve si ti ovo znao i izuzeo si se od nje samim sobom. Druže Stari, šta se moglo učiniti da rata ne bude.

Tako čantam u sebi dok u sumraku koji se navlači stavljam sunčane naočale jer me oči peku od slanog reskog vazduha i tjeraju mi suze niz lice. U posvemašnjoj omaglici ne vidim nikog oko sebe, mada je trajekt krcat. Obladale me sjeni, dok stežem torbu u kojoj se crvene korice moje nove knjige Kad utihnu melezi. Jedno izdanje, upakovano u crvene korice, u boju koje je najviše bilo u zastavi moje nekadašnje Republike, što je nažalost i boja krvi koje je najviše opet bilo u Bosni. I onda i nedavno. Tako je rezonovao Ismar Mujezinović kada je ilustrovao korice. Rekli su mi neki koji su čitali da ne razumiju. Od neće da razumiju do ne razumiju proteže se granica. Ne potcjenjujem nimalo sapetost ogradama u tim glavama proizašlu iz polupismenosti, robovanju mitovima i nerazumjevanju onog, kako bi Krleža rekao, „ni ko smo, ni šta smo.“ Takođe ne potcjenjujem ni savršene licemjere koji i dalje profitiraju na konto izvitoperivanja. Kakva SANU! Šta bi bilo tek da sam pratila kompletnu istorijsku genezu, pa objašnjavala kobnost politike Pašićevih radikala sa kraja XIX stoljeća nauštrb liberala, kako bih pokazala zamke te njihove populističke politike koja će se odraziti na obe potonje Jugoslavije i na nas meleze u BiH. Za sada dosta. Ipak, ne idući toliko daleko u prošlost, već je svodeći, bar u svom romanu na bliži period, preduprijeđujem zamke, mislim, tako što navodim bezbroj fusnota, tek da ne bude totalnih upitnika nad glavama.

Na primjer, ko su bili partizani. Ili antifašisti. Za homo barbaruse izgleda još ne postoje odgovarajuće fusnote. Njih tako očigledne mnogi ne prepoznaju. Amnezija na djelu, poduga. Kako debilkan sebi da prizna da je debilkan. Kada je on prototip homo sapiensa. Aha. Romanom pokušavam staviti tačku (mada slutim da će proizvesti trotačku) da mi ini sa obe strane Rijeke, na službenoj dužnosti u Bosni posredno ili neposredno stalno objašnjavaju preko mojih leđa kako je započeo rat na mom otoku. I čineći tako naopako izvrnutu neku drugu rukavicu. Jesam usljed rata u mojoj avliji ostala pomalo retardirana, ali nisam izgubila svu pamet. Shodno sebi i svom nepresušnom optimizmu, želim da homo barbarusi ne likuju nad nama bh. melezima. Unatoč tome što su nas skoro izbrisali sa lica zemlje. Što ratovima, što crtanjem onih karata pored jezera gdje plutaju patkice. Ako je za utjehu, crtači su blago u gospodu preminuli. Ali ne i aveti koje su ih tvorile. U svemu tome ima još nešto, melezi su opstali. U duboko podijeljenoj i raščerečenoj tvorevini koja se zove Bosna i Hercegovina, koju mnogi zovu ovako, onako i svakako. Kako koji plemenski vrač smatra shodnim. Ipak, tu sam, od krvi i mesa, stoprocentna vilajetska meleskinja, koja stoji na jednom trajektu i sa ostalima se vozi u istom pravcu. . Mada je moja već počela. Ili se nikad nije ni završila.

Nakon iskrcavanja na Male Brione bazamo kroz šumu posutu borovim iglicama do tvrđave Minor. Da bismo odgledali Oluju u režiji Lenke Udovički sa ekipom vrsnih glumaca sa Šerbedžijom na čelu i debitantkinjom, njegovom i Lenkinom kćerkom, Ninom, te između ostalih imena i Nebojšom Glogovcem kojeg će hrvatski mediji proglasiti za nenadmašnog. Uoči predstave, nalakćujem se na nogu sjedeći u amfiteatru negdje visoko, postajući odjednom svjesna da sam se tu obrela gomilom nekih nepredvidivih okolnosti, suludo poredanih gotovo mimo moje volje. Premijera i ja, nemoguća kombinacija, jer bih najradije sjedila nalakćena na neki sto sa kockastim stolnjakom u nekoj kafani, otresajući pepeo u limenu pepeljaru, ako takve još žive. I pričala sa osobljem. Čija je volja onda u pitanju i koji se to „duhovi“ poigravaju sa mnom, ili ih ja sama privlačim da bih se suočila, dokučujem dok se radnja predstave odmotava, takođe obuzeta raznim demonima i duhovima, praćena scenskim efektima oluje. Skoncentrisana energija gotovo je opipljiva, a nagovještaj stvarne oluje koju najavljuju crni oblaci uskovitlani iznad naših glava u meni naglo podižu svaki pokrov koji je pao preko ove iskasapljene bosanske duše, koju pri promjeni vremena ožiljci bole do vraga toliko da mi odjednom dolazi da ustanem i odem daleko odatle, gazeći preko glava uvaženih gostiju.

I po mojoj se dosta gazilo. U vidokrug mi ulaze munje koje paraju nebom kao nagovještaj groma koji se već desio i sudaraju se sa grmljavinom u meni samoj. Sljedećeg momenta osjećam kapi po licu i oluja se potom obrušava na nas. Uprkos hladnim kapima, kiša kao da spira, spira i spira, stvarajući gotovo katarzično osjećanje. Prospero kojeg igra Šerbedžija u komadu Williama Shakespearea Oluja, kojom je pozorište Ulysses započelo svoju desetu pozorišnu sezonu, prognani milanski vojvoda je čovjek koji godinama, živeći na pustom otoku s kćeri, duhovima, vilama i vješticama, sa sobom nosi traumu nepravde koja je nad njim počinjena. To što gledam, ovako uobličeno, pročitaću poslije. Tad, posmatram tog prognanika, koji stoji okupan kišom kao i svi mi. Niko se ne miče, dok se zrakom osim oluje širi olakšanje. Unaprijed.

 Poslije ću dočitati Tenu Štivičić koja veli da se u ovom „ najkompleksnijem komadu Williama Shakespeara, milanski vojvoda posvećuje istraživanju znanosti i magije, te ovladavši prvo elementima u prirodi, uspijeva ovladati i vlastitim demonima i dospjeti do onog istinski naprednog stanja svijesti u kojem je moguće sagledati prošlost i velikodušno je otpustiti kako ne bi zatrovala budućnost i živote djece koja tek započinju svoj put.“ Šta ću ja otpustiti još ne znam, dok oluja ne posustaje, i mi se kao kišne izbjeglice susrećemo po katakombama gdje nas usmjerava neki otresiti muški glas. Dok nalet oluje ne prođe, potpuno nepoznati jedni drugima (izuzev bljeska nekog poznatog oka) osmjehujemo se. Stvara se uobičajena prisnost kod ljudi koje je zadesila oluja i želja da se ona zajednički pregrmi. Povratak nazad i predstava se igra sa svima nama kao ljudima koji se bore sa previranjima oluja u sopstvenim dušama. Mirna sam kao bubica dok posmatram scenu.

I čekam da se sve skupa na meni sa uzgred i mokrim gaćama prosuši na prohladnom vjetru koji valjda kani da unese malo pneumonije među nas. Ali, sve se već posložilo u mojoj nutrini gonjeno nedokučivim zakonima koji imaju odjek tek kad ste svikli da se na vas obruše sve oluje ovog svijeta i znate unaprijed da ćete ih pregrmiti. Sa mokrim ili suhim gaćama, kako god.



Poslije premijere, nakon običnog, odvlače me do VIP astala. Malo crnog i premještanje s noge na nogu. Šta ću ja tu. Ah, evo jednog od razloga. Smjerno slušam simpatičnog čiku iz Pule koji se jada. Ne fali mu novaca (meni hronično fali, ali odlučujem da tu notornu činjenicu s dozom prkosa zadržim za sebe), ali fali mu onaj zajednički prostor. I kaže simpatični čiko da ne može da bude sretan kad su ljudi oko njega nesretni. A ima sve, i kuću i novce i jahtu... Hvatam sebe kako ga tješim, retard iz Bosne koji samo od pogleda na plavo more hoće da padne u nesvijest. Čiko priča, ja ponovo ćutim. Za promjenu, ćutanje je zlato, a ja ne znam ni šta bih rekla.

Razmišljam da sam moj očigledni „talenat“ da mi se ljudi povjeravaju ma gdje se zadesila, jer eto „ima nešto u meni“, svakako mogla iskoristiti baveći se slušanjem ljudi za šuštave novčanice. Jedan posvemašnji psiholog. Hvala za markice ili euriće. Dođite opet. Pa, pa. Ali nisam, pa me moje razumjevanje dovelo do toga da ništa pod bogom milim ne mogu tu gdje sam, do da razumijem na svoju štetu. A od razumjevanja do Mog obračuna s njima nema granice, pa šta sad. Hoće li izdržati maska s kisikom. Dišem li ja uopšte više. Još malo pa nazad u rezervat. Ka pogledu na toranj raspjevanog apsoluta i ogledne primjerke gladnih u metaliziranim staklima zdanja nad zdanjima, kao materijalnog dokaza da smo pokopani decenijama unaprijed. Nema para, nema bezviznog režima, ima gladnih, korupcije i pripreme starta za predizbornu kampanju. Ne dajmo je, jer ko bi nas više mogao tlačiti. Niko. A naučili smo na tlačenje, pa red je da to opet nastave „naši.“ Nećemo valjda žrtvovati blentitet da bi nas tlačio inovjerac. Taman posla. Čiko iz Pule se izvinjava ako je bio naporan. Ja se smješkam i odmahujem glavom. Urođena bosanska tolerancija. Tek kasnije, krasna bašta uokvirena oleanderima i Krležin sto. Slučajno otkriven ispred hotela „Karmen“ na Brionima dok konobar Josip, glagoljivi Slavonac, opisuje lucidne retoričke uzlete druga Fritza. Nedaleko odatle, trajekt „Perojka“ odvozi putnike ka Fažani. U kojoj drugu Engelsu ostavljam Meleze sa posvetom. Za čijeg mi oca kažu da je prvi postavio zastavu sa petokrakom na oslobođenu istarsku teritoriju za onog rata.

Slavi se Šerbedžijin rođendan. Moja Banjalučanka, dio tehničke ekipe Ulyssesa, već dugo nastanjena u Zagrebu, donosi mi presavijen stolnjak „inkognito“ da dodatno ne prehladim jaja, pardon jajnike na hladnoj stolici. Muškima revnosno odgovara da oni svoja mogu držati u ruci. Dolce vita.
Rade je dobio Zlatnu arenu na Pulskom festivalu. „Ličanin sam i zato mi je lako“, kaže u jednom momentu u sinovljevom filmu, koji te večeri sjedi do njega. Mislim na majčin miljuški lički gen i kontam da je s Radom i dražesnom Lenkom te večeri sve lako. S ljudima koji su pregrmili oluje osjećam da nisam usamljena luđakinja. Puno nas je sličnih tu. „Duhovi“ iz predstave imaju svoj sto na velikoj terasi, opominje simpatična djevojka, gotovo djevojčica. Moji duhovi privremeno krstare po mirnom plavom moru.

Kud plovi ovaj brod, dragi Krleža. Plovi i ploviće uvijek. Večeras, rekla bih od čovjeka ka čovjeku. Zvjerinjak je prikladno utamničen i zakatančen. Za sada.
Nastaviće se. Priča o drugu Josipu, papagaju Kokou i Brionima

  Čuvajte mi kontejnere kao zjenicu oka svog

Autor: Radmila Karlaš


Najavljujući izgradnju stambenog objekta u Istočnom Sarajevu za funkcionere iz RS koji rade u zajedničkim institucijama BiH, predsjednik RS Milorad Dodik je objasnio da je to neophodno zbog njihove bezbjednosti. Kako je naglasio, predstavnici se ne osjećaju sigurno u Sarajevu zbog medijskog šikaniranja. Spavali su po kojekakvim straćarama na benzinskim pumpama, u velikom strahu i toj praksi treba stati u kraj.

Funkcioneri su se pak vesela srca usaglasili s najavljenom izgradnjom, izlijevajući bujicu razloga za prihvatanje ovog prijedloga. Izuzev jednog, glavnog tužioca Tužilaštva BiH Milorada Barašina, čijim radom, kako će funkcioneri složno ponoviti, i tako nisu zadovoljni. Ubuduće, i smještajem, jer Barašin nema ništa protiv toga da boravi u Sarajevu. Povodom cijelog slučaja, Dodik je pak naglasio da je javnost u RS dovoljno edukovana da razumije neophodnost izgradnje ovog stambenog objekta. Prethodno, ulažući milione, Herr President je edukovao medije. Priča o ulaganju u proizvodnju, zapošljavanju, prosperitetu i berićetnosti pretvorila se, između ostalog, i u izgradnju tornja alias administrativnog centra Vlade. Javnost u RS je već bila edukovana da shvati. Tu svakako nije kraj. Priča se nastavlja.


Toranj

Herr President se gracioznim korakom sklonio u stranu da bi Visoki gost osmotrio maketu. Kako nije progovarao, vrač Manjeg se nagnuo i pokazao mu pojedinosti.
„Nimalo mi se ne sviđa što ponovo pokazujete tendenciju da omalovažavate, vrijeđate i ignorišete postojanje većeg dijela BiH.“
„Ne, ne, apsolutno ne! Izgradnja ovog stambenog kompleksa u Istočnom Sarajevu podrazumijeva moj veliki doprinos zbrinjavanju jedne od najugroženijih populacija u društvu. Živjeli penzioneri!“
„Kakve veze imaju ti jadni ljudi sa ovom besmislenom, skupom i nadasve glupom investicijom kojom nastojite lobirati među predstavnicima u zajedničkim bosansko-hercegovačkim organima kako čak ne bi ni spavali u Sarajevu, čime opet ignorišete da se i manji i veći nalaze u BiH.“
„Ništa vi ne razumijete i optužujete me nepravedno. Svaki moj potez usmjeren je na dobrobit mog naroda. Tome moraju da se povinuju svi i neću imati milosti! Pogledajte koliko je de lux kontejnera predviđeno izgradnjom apartmana u Istočnom.“
„Kakve veze imaju kontejneri, ako smijem da pitam. Uostalom, vi ste besmisleno mnogo novaca uložili i u izgradnju ovog tornja. Bojim se da od njega niko nema koristi.“
„Kako mislite? Imam ja koristi.“
„A šta je s narodom u koji se maločas zakleste. Čuo sam da za sada vaši podanici jedino mogu da šetkaju okolo, prije nego što se onesvijeste od gladi.“
„To su obične laži, subverzivne aktivnosti i propaganda nacionalnih neprijatelja kojima smeta sve što je srpsko. Stvari stoje mnogo drugačije. Dođite da vam pokažem!“

Popeše se liftom na vrh tornja. Vrač mu dodade dvogled.

Nakon što ga upita šta vidi, ovaj reče, ništa do neka tri drveta.

„E, tu smo. Pogledajte malo bolje!“

Gost odgovori da vidi neki đubar, pa kad se zagleda malo bolje, reče da je u pitanju kontejner na kome piše STAKLO-PAPIR-PENZIONERI.

„E vidite, napokon ćemo zbrinuti najugroženiju populaciju. Taj kontejner Kod tri bukve snabdjevaćemo otpadom iz tornja. A dugoročni planovi su nam da ih postavimo po cijelom gradu. Vremenom i po cijelom Manjem. Kako su uposlenici u tornju, počevši od ministara, pa nadalje, orni za jelo, ti bi vola pojeli za tili čas, uvijek će biti kostiju za narod. Naravno, ni moja trenutna rezidencija ne zaostaje za doprinosom, a ni onaj anus, oh lapsus linqua, ANURS, naša cijenjena Akademija nauka i umjetnosti Manjeg, dakle, i ti mogu baš pojesti. Moj plan je, priznaćete, savršen. Što mi više jedemo, oni će imati više otpadaka. Vuk sit i ovce na broju. Je li vam sad jasno kako će izgradnja stambenog kompleksa u Istočnom uticati na status penzionera. Preko kontejnera dragi moj, preko kontejnera.“
„Moram priznati da sam zatečen“, Visoki gost zapisa nešto u svoju bilježnicu.

Konferencija za novinare trebalo je da počne svaki čas. Kada su čuli pjev Herr Presidenta u daljini, svi su odahnuli. Vrač Manjeg je bio dobre volje.

„Sve vas pozivam na otvaranje de lux kontejnera za penzionere Kod tri bukve. Lično sam izdejstvovao da im se ustupi onaj dio za plastiku i ponosan sam zbog toga. A u cilju nastavka naše akcije 'Kontejneri za penzionere' zalažem se za što skoriju izgradnju stambenog kompleksa u Istočnom dijelu, zapamtite da postoji jedno Sarajevo, i to Istočno, jeste li zapisali veliko slovo I, dobro, Sarajevo može i malim, dakle, taj kompleks...Šta ti sad hoćeš?“

Jedan od novinara pročačka nos, pa pogledavši nus proizvod upita kako će kompleksi stanova ili apartamana u Istočnom, naglašavajuči ono malo slovo kod imena grada, dakle, kako će uticati na status penzionera Manjeg.

Herr Presidentu bezmalo bi milo kad ču to pitanje, potapša ovog po leđima, a onda reče kako se lično postarao da svi oni koji budu upražnjavali blagodeti novoizgrađenog kompleksa Istočnog, sav otpad zavještaju u kontejnere. A znajući te poguzije, ovaj put se čak i nasmiješi, kontejneri će biti puni. I to ne bilo kakvi kontejneri, tu se nadvisi nad novinara, već novootvoreni, de lux, za penzionere.

„A ti nisi u pravu“, svi poskočiše na falset u njegovom glasu, nakon kojeg se uputi do novinara koji je šiljio olovku nad tekom vodoravnih linija i pravio se da nije rekao da mu se čini da uvaženi vrač slijedi putanju svojih prethodnika, koji su htjeli u tom istočnom djelu napraviti starije i ljepše Sarajevo.

„Ne nastavljam ja, kako mi zlobnici spočitavaju, nikakve bijedne vizije svojih političkih prethodnika o izgradnji gradova u tom dijelu. Moje su vizije uvijek išle mnogo dalje, bile su blistavije, raskošnije i nadasve pametnije od bilo kojih do sada. Niko nikad nije bio kao ja. Nijedan vladar, jeste li zapamtili? I, naravno, zapisali. Sada, stambeni kompleks o kojem vam pođoh govoriti je neophodan, jer naši predstavnici u zajedničkim instutucijama, fuj, što mrzim tu riječ, dakle, u takvim, da ne rigam na ovo zajedničko, boraveći u Sarajevu, ovo opet pišite, zahtijevam, malim slovom, dakle, oni onda svoj otpad ostavljaju mrskim neprijateljima i njihovim unitarnim kontejnerima. A odatle će jesti, pogađate, unitarni penzioneri! Elem, čuli smo da su svi naši predstavnici, izuzev jednog, koji čak uživa u tome što rabi unitarni kontejner, dakle, svi ili gotovo svi su zbog te činjenice bili izloženi takvom stresu da je to značajno uticalo na njihove radne sposobnosti, a i na probavu. Tako je jedan naš predstavnik bio toliko smeten gasovima usljed loše probave da je potpuno zaboravio da svoj novi bazen obloži italijanskom keramikom, već je to bila neka obična, grčka. Danima poslije nije išao na posao, jer čim bi kročio nogom u te zajedničke, fuj, institucije, gasovi bi se oslobađali. Našima naravno to nije smetalo, ali njihovim, kao što pretpostavljate, jest, isključivo iz nacionalnih razloga. Ne mogu podnijeti ni srpske gasove.“

Ulica

„Postavljen je novi.“
„Kako znaš? Gdje?“
„Kod tri bukve. Saznali naši ilegalci.“
„Ponesi sačmaricu večeras, ako navale.“
„Hoću, i povešću cijelu četu sa Sutjeske.“
„Koliko vas je?“
„Još trojica, osim mene, živih.“
„Taman.“
To veče, u udarnom televizijskom terminu najgledanije informativne emisije prikazan je politički vrh Manjeg kako prisustvuje svečanom presjecanju vrpce ispred kontejnera Kod tri bukve. Kordoni policije štitili su zaštitnu ogradu oko kontejnera, iza koje su se tiskali podivljali, gladni penzioneri. Gledaoci su uočili da su svečanom otvaranju, osim kompletnog rukovodstva Manjeg, prisustvovali istaknuti privrednici, te mnogi drugi uvaženi gosti. Svečanost je dostigla vrhunac kada se avionom AIR Srpske na plato pored kontejnera spustio Herr President s druge strane Rijeke. U kratkom govoru koji je održao, glasom u kojem se osjećala duboka tronutost, naglasio je da on svoju braću podržava u svim ključnim momentima, podsjećajući i na prošlogodišnje izbore za najljepši kontejner u Semberiji, kada je pred okupljenim masama stajao u strasnom zagrljaju s vračem.

Na terenu

„Što me opet budiš? Što“
„Komandiru, treba da obiđemo mjesto i zovnemo one forenzičare, balističare...“
„Šta je bilo?“
„Opet penzosi. Jedan se šlagirao, eno ga leži k'o proštac, drugi imao srčani, a treći izgreban po licu. Od kada je proradio onaj kontejner Kod tri bukve, svako veče bar jedan zagine.“
„Što i nije tako loše. Nešto puno i imamo tih penzionera.“

Toranj, part two

„A ne, vraćaj to nazad. Neće moj Brundo to jesti. Šta kažeš, kosti od janjića, prasića, ma jok. Nego, šta bi s onim ribljim jajima?“
„Mislite s kavijarom? Šta će vam sad kavijar kad idete kući?”
„Pa za Brundu.“
„?!!!”
„Ajde, ne beči se! Ministrov pas mora da jede najbolje.“
„Ali, to nije hrana za pse. Kad malo bolje razmislim, nije ni za vas. Ali za psa pogotovo ne. Dozovite se pameti!“
„Vidiš, slažem se da to nije bila hrana za mene. Mnogo štošta meni nije prijalo u početku, ali stisnuo sam zube i navikao se. Što su mi bile gadne one guščije paštetice, fuj! Ali, zapamti, skupe su kao dragi kamen. To su neke specijalne guske, uvozne, nisu kao ove naše gluperde što samo šište. Kako su me samo znale izujedati kad upadnem među njih u tor. Jednom sam pao na guska i sredio ga. Onda je mene otac sredio. Deset dana sam bio modar do batina.“
„Oprostite, mogu li ja onda ove kosti da bacim u kontejner?“
„Baci, nego šta! Uh, umalo da zaboravim, baci to u onaj de lux, novootvoreni Kod tri bukve. A meni donesi onaj kavijar.“

Kod tri bukve

„Drugovi, je l’ ovo huči Sutjeska?“
„Ma jok, to je Vrbas.“
„Mračno je kao u rogu. Da li moje okce sokolovce upravo vidi da je kontejner opkoljen?“
„Uh, majku mu! To je Šimina divizija, kako stigoše prije nas!“
„ Misliš na ona dva čovjeka?“
„Eheeej, šta vi radite tamo?“
„Odbij!“, povika Šime. „Odbij ili ću pucati!“
„Šime, brate, vidiš da nas bagra razdvoji, 'ajde bar sad da nastupimo jedinstveno!“
„Nema jedinstveno, dok krče crijeva.“
„Kako nema? Pa na Sutjesci smo zajedno.“
„E sada je veća glad do na Sutjesci.“
Baterijska lampa ih sve osvijetli.
„Neprijatelj nadire, čuvaj kontejner!“
Novopridošli stoji naslonjen na svoj audi 6. Pozdravi ih, a zatim krenu od jednog do drugog.
„Sada gospodo budite ljubazni i dajte svaki po pola marke.“
„Prvo, mi smo drugovi, a to gospoda ostavi za trulu buržoaziju. I za tvoju informaciju, gospoda ne jede iz kontejnera.“
„Dobro, drugovi, kao što rekoh, pare na sunce. Ja sam naime reketaš.“
„?!!!“
„Šta ste zinuli, nikad kao niste čuli za reketaša?“
„Jesmo za bombaše ko što su bili naš Boško Buha i Sirogojno, ali reketaš? Šta ti je to?“
Šime se privuče ostalim, odjedanput siguran da svi opet moraju zauzeti jedinstven front. Ima on nos za mrskog neprijatelja oduvijek. Pogotovo pred ovim novim kontejnerom.

„To je kad vi meni dadnete nešto para, a ja vam dozvolim da uzimate hranu iz kontejnera. Svaka vlast ima dobrog reketaša.“
„Jesi l' ti normalan? Kakve pare? Da imamo para, ne bismo bili ovdje.“
„Onda mi je gospodo žao.“ Jako zviznu. Za tili čas kontejner, a i penzionere, skoliše pitbulovi, koji ubrzo pođoše da mlave kosti iz kontejnera. Jedino Brundo, zauzdan na lancu i vidno anoreksičan, tužno gleda svoju sabraću. Reketaš je dobro zapamtio uputstva svog šefa, Brundi samo kavijar! Pretrese džepove, pa u usta psa stavi jedno pakovanje, jutros pristiglo sa Grenlanda. Brundo se rastuži još više, ali gladno pojede kavijar. Penzioneri zajecaše.

Specijalne i paralelne veze

„Šta ste vi danas ručali?“, Šime poklopi uho da bolje čuje, a potom se nagnu prema Vuki. „Naša braća penzioneri iz većeg dijela BiH kažu da su im obećali multietnički obrok u vidu dvije viršle i jednog jajeta, ali da su na koncu dobili dvoje jaja i viršlu. I to svu smežuranu, nikakvu.“
„Halo!“, Šime povika na sav glas. „Halo, mi još nismo ni došli do viršli. Za sada dobivamo poneki mućak i kosti.“ Poklopi rukom slušalicu. „Veli da nema druge nego da uspostavimo specijalne i paralelne veze između naših penzionera. Pomoći će nam.“

Šime se zagleda u vrh jedne bukve, a onda povika u slušalicu. „Druže, dogovoreno! Depeša s našim potpisima stiže preko našeg kurira-ilegalca u subotu uveče.“
Potom se okrenu oko sebe da vidi sluša li ih ko i onda se opruži kao proštac od gladi. Vuko ga malo podiže, privuče kontejneru, a potom pođe da rovi po njemu.

Ofanziva - part one

„Ajme, šta je ono?“ Trče koliko ih noge nose, i umalo ne izdahnuše nadomak cilja.
„Vidi ti ovo! Neće moći.“ Vuko pogleda i izdrelji oči. Umjesto dojučerašnjeg natpisa, na friško ofarbanoj podlozi kontejnera kočoperio se natpis „Demobilisani borci“.
Okupiše se i ostali.
„Ajme, ljudi, šta ćemo sad? Ovaj kontejner je bio ekskluzivno naš, ako izuzmemo ona dva dijela za papir i staklo. Jedva smo se izborili da nam ustupe mjesto gdje se odlagala plastika. Čak smo i reket platili. Šta da radimo?“
„Farbaj!“, povika neko i malo poslije svi odahnuše kad na poklopcu kontejnera ponovo ugledaše natpis „Penzioneri“.
„Uvaženi vraču Manjeg, problemi na terenu“, zadihano prošišta medijski mag i stropošta se na kanabe.

Nakon što je čuo sve detalje, Herr President okupi novinare. „Ja, veliki vrač, poručujem demobilisanim borcima koji su izveli sramnu akciju pokušavajući prisvojiti korist od de lux kontejnera Kod tri bukve stavljajući svoj natpis na njega, da im je ovo zadnja opomena. Oni znaju da ja mogu izdejstvovati da oni ne dobiju ni ono što su do sada dobivali. A dobivali su ništa, ali ovo ništa izostavite. Imam i njih u planu za zbrinjavanje, u perspektivi. Nije baš toliko lako, kao što mnogi misle, proizvesti toliko otpada. Za sada su mi penzioneri prioritet, jer svi mi, osim njih, naravno, znamo da je njihova kasica prasica prazna. Ali doći će red i na boračku populaciju. Možda nakon apartmana i novog naselja dobijem još kakvu viziju. Da vidimo, šta si ti napisao?“, nagnu se prema najbližem novinaru.
„Neviđenim naporima, poduprijetim konstruktivnim idejama i zalaganjem i ulaganjem, vrač Manjeg zbrinuo najugroženiju populaciju u društvu. Slava mu!“

Odjeknu šamarčina.

„Idiote, slava tebi! Ti to mene sahranjuješ prije vremena?“

Ofanziva, part two

„Šime, ma šta je ovo sad?“
„U, majku mu, vidi molim te šta piše - Otpušteni i opljačkani radnici.“
„E, neće moći! Hvataj se zaleta!“
„Nema ništa, sve su oduvali.“
„Šime, mi moramo postaviti naše ilegalce kao noćnu stražu.“
„Ne samo noćnu, danonoćnu.“
„Zovi najpovjerljivije ljude, nema odmora, dok traje...“
„Ne mogu da vjerujem. Koje ste sad vi?“
„Nezaposlene majke, tražimo hranu za našu djecu...“

Toranj - finale

„I dalje ste uporni da se gradi to stambeno naselje u Istočnom Sarajevu?“
„Sad više no ikad! Iskustva sa borbama za de lux kontejner dala su mi nove ideje. Predvidjeli smo da jednim udarcem ubijemo što više muha. Mislim, to se samo tako kaže. Nama je cilj da ljudi prežive. Tako će se ubuduće neparnim danom iz de lux kontejnera hraniti penzioneri, parnim nezbrinute majke s djecom, vikendom demobilisani borci, a nezaposleni radnici koji sebe vole nazivati otpuštenim su otpušteni od ovog plana. Ujedno, predvidjeli smo i bonove koje ćemo podijeliti ovim grupama, a i policajce koji će dežurati u cilju poštivanja ovog reda.“
„Hm, vidim“, Visoki gost je nešto bilježio u svoju bilježnicu.

„Svaki državnik za života ima san da ga narod po nečemu pamti. Eto, mene će pamtiti po kontejnerima. A sad vas vodim na dobru večeru. Nešto ste ublijedili. Pogledajte kako sam se ja glacnuo.“
„Oprostite, ne jedem ovako kasno.“
„Vidite, ne možete džabe dobivati platu. Morate i vi doprinijeti zbrinjavanju socijalno ugroženih. Valjda ne želite da vas ovdašnji narod tek tako zaboravi. Zato, preporučujem da večeras naručite neki odrezak s koskom.“



Dodik - Čuvar naroda u grejs periodu


Ko će reći narodu da je go, bos i opljačkan? - U pametnim bajkama se podrazumijeva da je car go, ali u bosansko-hercegovačkim, svaka logika se uglavnom negdje zagubi.


Kada se pita vrač manjeg dijela BiH, a mnogo se pita, odnosno, on se sam propituje u ovdašnjim medijima,  i stranci su goli. U prevodu, krivi za zastoj i krizu u svakom pogledu. I za bošnjački ekspanzionizam. A Bošnjaci su goli oduvijek, jer su još dok su u ćaći bili nemušto zagovarali unitarizaciju. Zato su bosansko-hercegovački Hrvati obučeni i veseli. Kod njih nema sramne golotinje. Tako je zaključio vrač manjeg dijela BiH u svojoj bajci, te odlučio da zastupa hrvatske nacionalne interese, a protiv bošnjačkog ekspanzionizma. Zapravo, da zastupa kolektivne interese Hrvata, vjerovatno podrazumijevajući i one kojima kao i ovdje nema ko da kaže da su goli, bosi i opljačkani. Ili pak ima, ali narod više voli onu s vrha, pa makar bila i lažna. Elem, ovaj pokroviteljski potez vrača Manjeg bezmalo bi podsjećao na dirljivo bratstvo-jedinstveno općenje iz naše multietničke prošlosti da nije sure istine kako je jedina istina da su na teritoriji BiH u posljednjih dvadeset godina interesi vrlo banalni i uglavnom se tiču novaca, nekretnina, prometala zemlja-voda-vazduh podjednako, raspoređenih na što manje adresa. I tako u slavu aktuelne prvobitne pljačkaške faze akumulacije kapitala, koju je Zapad prešišao još krajem XIX vijeka, treba još žešće akumulirati, tj pljačkati. Govoreći o interesu naroda, jer vrač uz odbranu hrvatskih nacionalnih interesa naglašava kako se ovim nastojanjima dugoročno brane i „naši“ (valjda svrstavajući sve Srbe s ovu stranu BiH u isti tor) interesi, Herr vrač ulazi u legendu ili priču koja se zove „Niko nikad narodu neće reći da je gladan, bos....“, da se ne ponavljamo. Bez obzira što pomenuti narod(i), između ostalog, pate od stalnog štucanja prouzrokovanog tolikim dobrodušnim pominjanjem njegovih interesa, koje, garnirano sa hroničnom glađu i stresom, daje savršen razlog za popunjavanje parcela na Gradskom, Pantelijinom, Perduvovom i sličnim grobljima. A vrač  i dalje osta kao Huso u onom vicu kad je k'o đoja branio Hasu, pa ovaj umalo ne poginu od batina .... Ako je za utjehu, a nije, svaki narod ima svog Husu. A nije vic.

Pa tako, kako kod nas narodu još niko nije rekao da je go, bos, opljačkan, što znači da mu nije rečeno preko televizije, radija i ostalih vračevih medija što je jedinica za mjerodavnost,  pomenuti puk u većini, na žalost manjine kako to obično biva, i dalje prima klepke pod budnom odbranom vrača Laktašenka. Tako puna srca primiše riječi kako situacija u njihovom progresivnom dijelu zemlje ponosne nikad nije bila bolja i stabilnija. Ako nešto nije u redu, a dabome da nije,  to treba pripisati tome da BiH ima problema. Ima BiH, a nema manji entitet. Idemo ponovo, problema ima BiH, ali manji dio named Republika Srpska nema, a ako ima, kriva je BiH, od koje, dodaje vrač Manjeg, čavrljajući za jedan od svojih vjernih medija, ovaj dio BiH nije imao nikakve koristi. Za one koji i dalje ništa ne shvataju, predlažu se na uvid naslovne strane printanih medija, na kojima već nekoliko godina piše da je vrač iliti Herr President čuvar nacionalnih interesa Manjeg. Ako još ima sumnje, kao krucijalni dokaz čuvanja pomenutih interesa svakako treba prelistati literarno djelo o Njemu, opet kao čuvaru Manjeg.

Zlobnici će naravno odmah pomisliti da je vrač  čuvar rezervata gdje žive gladni, ali oni su srećom marginalizovani pojedinci, mahom zatrovani mržnjom prema vraču, koji je, kao što se zna, odraz svog naroda. Ogledalo. Znak jednakosti. Konkretnije, vrač, pa se plaza znak jednakosti, jeste narod. Matematički, vrač = narod.  Idemo dalje. Narodne pare = vračev džepić. I sve dobrovoljno, još narod budno pazi da ne naiđe neprijatelj iz većeg dijela BiH. Spreman da goloruk zaštiti onog što je jednak oni. Narod na taj način štiti sebe. To samo budale ne vide.

A te budale ili pojedinci, zatrovani mržnjom prema svom narodu koji je, podsjećamo,  jednak vraču, odnosno njegovom džepu, zapravo mrze sebe. Oni ne shvataju da su i sami dio jednačine, kojoj niko pametan ne može uzmaći. Obično umisle da su neki novi matematički geniji, tipa onog Carla Friedricha Gaussa, i da će poništiti znak jednakosti. To se naravno nikad neće desiti, jer su njihova matematička pravila izvan svakog srpskog razuma. Idu toliko daleko da mrze i vračev džep, samo zato što je i on srpski. Dok god takvi ne shvataju da kad uživa vrač, shodno jednačini uživa i narod, otvaraju put neprijatelju. Ako i dalje postoji sumnja u vračeve plemenite težnje i ciljeve, što je gotovo nemoguće, sumnjivci dakako ne mogu biti autentični Srbi. Neko je tu morao ubaciti upljuvak. Prosto kao pasulj. Neka oni samo traže sreću u Većem, sretan im put. Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.

Da nastavimo s interesima vlasnika Manjeg. Slavodobitno, tumač sudbina svog naroda, potpomognut s oba lakta zaključuje kako građani enormno izdvajaju za rad zajedničkih institucija, odnosno onih na nivou BiH.  S druge strane, u interesu istog voljenog puka i njegove berićetnosti, u Manjem se multipliciraju raznorazne nezajedničke agencije od vitalnog nacionalnog interesa gdje uposlenici imaju standard saudijskog princa, a obaveze jednog vrača. Pošteno. Tu su potom ministarstva sa stotinama pomoćnika, portparola, savjetodavaca, čiji je posao da ćute, kao i savjetodavkinjama, koje takođe imaju isti zadatak, potom, mnogostruki zavodi za npr., levitiranje pasa, kao nastavak Zakona za zabranu psima-kućnim ljubimcima da šetkaju po banjalučkim ulicama, pa im se preporučuje da se kreću astralno ili pomenutom metodom levitiranja. Da ne zaboravimo sijaset upravnih odbora i mali milion sličnih birokratskih izraslina  s rekordnim brojem naprasno svršenih fakultetlija čije police rese diplome iz prestižnih univerzitetskih centara kao što su Mala Vesela Vukojebina ili Gaj na Kraju Svijeta. A predavači, takođe s netom odštampanim diplomama, čija mas-proizvodnja jedina budi nadu u proizvodnju ičega, obično pristigli iz Nečiste Zveke s Druge Strane Rijeke đipaju od sreće... 

Sav je taj ljudski potencijal upregnut u misiju za sreću malog srpskog čovjeka - garniran zlatnim kreditnim karticama, besplatnim mobilnim aparatima koji podrazumijevaju džabne danonoćne razgovore ka svim krajevima svijeta, dnevnicama, troškovima za obleku što znači neku Diorovu kikljicu ili sakoić, neograničenom vožnjom u skupocjenim automobilima koji su najslađi oku prosječnog stanovnika Manjeg, dok krče  put preko pješaka ka gradskoj pijaci, vozeči rođaku od ministrove žene s očeve strane, treće koljeno. Tu su i svakodnevno mijenjani cvjetni aranžmani, s kojih svako malo prpošna rumena nezavisna aktivistkinja vračeve omiljene stranke, otkine cvjetić i ukrasi njim kosu.  Aktivistkinje zapravo i na ovaj način žele pokazati  da je nakon nje, najveće, uvijek ona. Jer, borba njihove prethodnice mirnim putem protiv cijelog svijeta, ostala je upisana krvavim slovima u istoriji njihove braće, čime je taj crnooki anđeo s cvjetićem u vranoj kosi, ostao putokaz za svakog čestitog čovjeka u Manjem. Svakako, tome treba pridodati i njen  genij modnog gurua, nevjerovatnog umjetničkog senzibiliteta. Blago zemlji što je sada ima.  

Da se vratimo na dodatne prednosti nezajedničkih institucija po podanike u Manjem. Svakako je prosječan čovjek sretan kada zna da se stomaci njihovih dušebrižnika pune ćufticama od lososa, sa nadjevom od lotovog cvijeta, garniranog s anisom u propupalom stanju ili od prepelica spravljenih na način Luja XVI uz nezaobilazni Dom Perignon, koji se doprema avionima kompanije AIR Srpska, potom srnećim plećkama u umaku od ribizla i tako dalje.

A narod, koji je i dalje opsjednut time da je i sit i obučen, zbog one pogrešne bajke, sad je još i dvostruko veseo, jer ništa ne smije biti zajedničko. Ponajmanje ono što je i sam imao u Manjem. Telekom, banke, tvornice, rafinerije und so weiter. To ne samo da nije zajedničko, niti će ikad biti, već je isključivo njegovo. Ili gotovo njegovo. A kad je nešto njegovo, shodno poznatoj jednačini On = narod, i njihovo je.  Još uvijek se s jezom sjećaju prošlog oktobra kada je, iako mala,  ipak postojala bojazan da vrač Manjeg možda više neće biti u znaku jednakosti s njima. Utoliko je bila veća njihova sreća  kada su nakon svih izbornih Scila i Haribdi bili nazočni vračevom veselju i tapšanju ručicama u ritmu orkestra za sahrane, pardon veselja. Nigdje njima nije bolje, do na njegovom.

I eto nove nafake. Jer tu je vrač, koji će se, baš kao onaj Huso branilac iz vica, potruditi da nafake, po srpski – klepki, nikad ne usfali. Dostojanstveno kao i obično,  narod će poći ako treba, a treba, i na dugo obećavani referendum, kako bi rekao istorijsko NE Sudu i Tužilaštvu na nivou BiH. Jer, vrač ćuti prijekorno da oni sude samo Srbima. Pa šta ako su ti Srbi kojima se sudi i ratni zločinci, dobar narod se identifikuje i sa onima koji su činili zločine u njegovo ime. A vrač je uvijek u pravu, i ne samo to, i dalekovidan je, prenose svi mediji, redom njegovi, svi lojalni, svi zbrinuti, svi nezavisni od nezavisnosti. Dalekovidno, vrač u tmastim noćima vidi i ono što njegov narod ne vidi zbog tame. Kako sude njemu. Neće njemu niko suditi, pa taman taj neko imao i predznak Veći. On ima svoju čarobnu formulu, jednačinu, jedinstvenu i što je najljepše srpsku. Kad on stavi taj znak jednakosti između sebe i naroda ponovo, kad se oni izreferendišu,  nema tog pripovjedača koji će bolje od njega da priča svoju priču. O sitom, obučenom i nadasve sretnom narodu, gdje niko nije go, uključujući i njega.  



Jer, biti čuvar, kako to gordo zvuči.




Bosanski Ćopić u inat srpskom Ćopiću




Treba dočekati da se potroši jeftina dnevno-politička zamajancija, koja umjetnički opus mnogih književnika, uključujući i Branka Ćopića, pokušava podrediti nacionalnom. Bez veznika i kod tog famoznog nacionalnog kačenja. Ćopić će i tada nesumnjivo biti isto što i sad, veliki bosansko-hercegovački i jugoslovenski pisac, jer njemu srpstvo nikad ni za šta nije služilo, izuzev da se popuni rodni list ili krštenica.

Ni evociranje uspomene na Branka Ćopića, povodom 27 godina od njegove smrti, nije prošlo bez dnevno političkog banaliziranja, u prevodu, pokušaju svođenja ovog književnika na puku nacionalnost. Podrazumijeva se, srpsku. Mada u svakom obračunu između Branka, velikog karizmatičnog književnika iz Bosne s jedne, i insinuiranog Branka Srbina s druge strane, ovaj potonji nema šanse. Samo primitivci i vulgarni nacionalisti vjeruju u drugačiji ishod. Oni za koje su fabrikovane poluistine, upakovane među stranice dnevno-političke dopadljivosti, Biblija.

Nema sumnje da je Branko Ćopić bio jedan od najkarizmatičnijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, oštrog jezika i britke pameti, doživotno „inficiran“ bosanskim pejzažima, Unom, Bihaćkim krajolikom, uopšte uzevši, cijelom Bosanskom Krajinom. I da bi nesumnjivo, da je živ, odbrusio nacionalistima da je on malo veći od tog pretinca na kojem piše „Srbin.“ I vjerovatno da se gone u majčinu. Tu zabune nema, izuzev one koja je nastala na početku Brankovog života i o kojoj će sam pisac ostaviti pisani trag.

Kad sam se rodio, u kući niko nije bio sretniji od moje babe. Jedva je čekala da malo ojačam i da me odnese popu. Prema onim običajima, trebalo je da me pop krsti i upiše mi ime u knjigu rođenih. Kad je pop obavio svoj posao, baba, noseći me u kolijevci, navrati u birtiju. Spusti kolijevku u jedno ćoše i, sretna što je dobila unuka, rakijom stade častiti seljake što su se tu zadesili. Poslije svake zdravice i onoga: „Neka ti unuk bude živ i zdrav“, baba bi strušila rakiju, pa kad se već podobro nacvrcala, krenu kući. Zaboravljen, ja ostah u ćošku dremuckajući mirno.

Djed, nestrpljivo iščekujući unuka, presrete babu na kućnom pragu, pa kad je ugleda bez kolijevke, ljutito dreknu: „Gdje mi je unuk?!“

„Unuk...? Unuk...! Aha, eno ga, ostade u birtiji...“
„Šta će zaboga dijete u birtiji?“
„Šta će?! Ostade da s ljudima pije!”, procijedi s mukom baba.

Djed shvati šta se zbilo, izgrdi babu i natjera je da se vrati po mene. Ušavši u krčmu, baba, već pomalo otriježnjena i djedovom grdnjom i šetnjom, hitro priđe kolijevci, pa stade zabezeknuta kad vidje da je prazna. Pogleda okolo i spazi kako neka snaša sjedi za obližnjim stolom i doji dijete.

„Daj mi unuka, ako boga znaš!“, zavapi plačno baba.
„Kako ti pade na um da je ovo baš tvoj unuk?“
„Ama moj, ta čiji bi bio?“

Da se ne bi razvila svađa, umiješa se i birtijaš.

„Tvoj unuk se dernjao, rastjerao bi mi sve goste, da ga ne podoji ova snaša. Umjesto da se svađaš, zahvali joj što ti nahrani maloga.

Baba se smiri, uze me i stade zagledati sa svih strana sumnjičavo vrteći glavom i pitajući se je li to stvarno njen unuk ili ga je snaša zamijenila jer je ljepši od njenog sina. Eto, tako sam, već na samom pragu života, stvorio neprilike i zabunu u porodici, a to je razlog što i danas posumnjam da sam ja zapravo neko drugi, a da je pravog Branka, ljepšeg, odnijela snaša iz krčme. (Branko Ćopić, „Zabuna na početku života“) 

Da su zabunu i nakon ovog događaja pokušali unijeti mnogi, jesu! „Napisao knjigu o Kosovu, pa bilo zabranjeno i čovjek se ubio!“, ‘objasnio' je Ćopićevo samoubistvo te davne 1984. neki beogradski taksista, novinaru, književniku i publicisti Enesu Čengiću, na surčinskom aerodromu, opravdavajući onu - što čovjek ne zna, svakako izmisli. I tako, od tog dana, protegla se poneka decenija. Od Kosova pa do Bosne, priča ista. U pomen na smrt Branka Ćopića, u nekom ovdašnjem dnevnom listu, recimo da se zove Lipa srpska, Ćopić je naveden kao srpski pisac, ako je neko od revnosnih čitalaca uopšte još i sumnjao. Diplomirao u Beogradu, bio član SANU, da razuvjeri i najnevjernije Tome. Rodno mjesto, Hašani kod Bosanske Krupe u Bosni i Hercegovini, za svaki slučaj nije navedeno.

Za svaki slučaj, navešćemo da je ove stihove napisao Branko Ćopić: “Ej dječačke uspomene glupe, zbogom mala iz Bosanske Krupe...“ Jedna od neispunjenih želja Radovana Karadžića-Dabića,  a imao ih je prilično, bila je da se taj gradić zove Srpska Krupa. Kao i da ona, umjesto Bosanskoj, pripada Srpskoj Krajini, ali ni tu nije imao sreće. Tako ostaje da je Bosanska Krajina bila Ćopićev izvor inspiracije u kojoj je pronašao najviše motiva za pisanje. Rodni Hašani se nalaze u državi Bosni i Hercegovini, a nalaziće se tamo čak i ako vraču manjeg blentiteta padne na um da zabrani pominjanje iste. Iz već poznatih, vrlo pragmatičnih razloga koji nemaju ništa s demagogijom o unitarnosti i tako to. A ni s Ćopićem.  

Kad već Bosanska Krupa nije mogla postati srpska, 27 godina nakon smrti, Branko Ćopić iz Hašana kod Bosanske Krupe, gdje se revnosno obilježavaju obljetnice vezane za ovog pisca, ponovo se proglašava Srbinom u manjem blentitetu, s onim naročitim prizvukom, koji kao da kaže: Nije važno da li ste veliki čovjek ili umjetnik, bitno je samo da ste Srbin. Ljudi, Ćopić je Srbin. I... Srbin je. I... opet je Srbin. Kao takav, dobro je došao u Srpsku bez BiH. Ćopić, doduše, nije baš tako ugledan Srbin u Srba kao recimo Petar Kočić, zagarantovano rođen u Srpskoj. Kočić se već dugo u grobu pretura kao na ražnju, jer su njegovim imenom kićene mnoge nacionalističke papazjanije. Kočićeve čuvene riječi da svako ko iskreno i strasno ljubi svoju domovinu na koncu umre gladan i prezren kao pas, promovišu Srbende koje upravo doprinose da se ove riječi sprovode u praksi. Kočić će nesumnjivo nastaviti da se obrće u grobu, Dučić u Trebinju pogotovo, jer je posigurno bio malo veći Srbin, mada mu to nije bilo zanimanje, dok je Ćopić malo zabludjeo, jer je bio revolucionar i partizan. To se doduše uglavnom prećutkuje, ali Ćopića partizanski trag prati kao kakva kuga. Da je bio na strani četnika, pardon, fašista, progledalo bi mu se kroz prste i što se eto morao roditi baš u Hašanima, u dijelu zemlje koji nema prefiks srpski i čije ime vrač blentiteta uvijek podrigne. Da bi spriječio gorušicu, vrač se revnosno uvijek potrudi da dovabi pisce s druge strane Rijeke, kako bi razdragano i ustima punim slasti mogao reći ime njihove domovine, takođe  podrignuvši na kraju, ali ovaj put od sreće i gušta. Naučnici su zaključili da je podrigivanje u vrača usko vezano sa nekretninama koje isti slaže s druge strane Rijeke kao pasijans i koje mu pomažu da preboli ružne uspomene kada je iz carstva šuma i livada bačen na beogradski asfalt. Udarac je bio tako silan da se još tada zarekao da će taj grad jednom da baci na koljena. Za sada mu je uspjelo da jedan drugi grad nadomak svog sela baci na koljena u ekonomskom, kulturnom i svakom drugom smislu, valjda se i njemu svetivši samo zato što je grad, ali to je već neka druga priča.

Dakle, treba dočekati da se potroši jeftina dnevno-politička zamajancija, koja umjetnički opus mnogih književnika, uključujući i Branka Ćopića, pokušava podrediti nacionalnom. Bez veznika i kod tog famoznog nacionalnog kačenja. Ćopić će i tada nesumnjivo biti isto što i sad, veliki bosansko-hercegovački i jugoslovenski pisac, jer njemu srpstvo nikad ni za šta nije služilo, izuzev da se popuni rodni list ili krštenica.

A što bi rekli naši narodi i narodnosti u određenim zgodama i nezgodama jedinstveno: „Jebe lud zbunjenog. Ne jebe, već siluje. Jebe ga u kulturni prostor. Zapravo siluje. A ko siluje...“

„Ne treba Veliko Srbi da strahuju za sudbinu srpskog naroda u federativnoj Jugoslaviji pa ni u autonomnoj BiH“, apelovao je još 1918. srbijanski intelektualac Živojin Perić na velikosrpske intelektualce. Perić je s grupom istomišljenika, tadašnjih članova Napredne stranke, te socijal-demokrata, koji su zagovarali koncept države sa slobodnim pojedincem u svom središtu, predstavljao početak političkog pluralizma u Srbiji.

Odbacivao je nacionalnu sentimentalnost, te govorio da ne prihvata devizu koja kaže da patriotska laž predstavlja dužnost. Zato i ne čudi što je Perić, skupa sa istomišljenicama bio odbacivan od savremenika i zanemarivan od istoričara. Ljudi poput njega postaju relevantni tek u svjetlu potonjeg istorijskog iskustva koje je pokazalo da težnja ka homogenoj nacionalnoj državi (kao i rješenje nacionalnog pitanja u svenacionalnom državnom ujedinjenju) – na Balkanu vodi u rat „svih protiv svih“.

Uključujući i silovanje kulturnog prostora.

„Jednom sa ostalim narodima u Državi, Srbi će moći sačuvati svoju individulanost samo ako imaju dovoljno snage i vrijednosti. Jedino onaj narod, u jednoj nacionalno heterogenoj državi, traži za sebe hegemoniju i dominaciju tj., materijalnu silu kroz vlast, koji se, sumnjajući u svoju intelektualnu moć, ne osjeća dovoljno sigurnim da se održi bez sile“, naglašavao je Perić.

Ćopić svakako nije sumnjao kako u svoju literarnu, tako ni u intelektualnu vrijednost.

Da je bio internacionalac, prećutkuje se, kao i to da je sa Bosnom i Hercegovinom nesraskidivo povezan. Ćopić je, na sreću, ostavio dovoljno pisanih tragova.

Jedan od njih govori o tome kako je istog dana kada je upoznao Ziju Dizdarevića (bio je ubijeđen da je Zija žensko, te je nakon što je pročitao njegovu prvu priču „U bosanskoj kasabi" zamišljao prelijepu bledunjavu ženu krupnih očiju, unaprijed se radujući susretu sa ovom pjesnikinjom idilične bosanske kasabe izgubljene među brdima, da bi se šokirao kada mu je Zija predstavljen, mršavko koji se, prema njegovom opisu, kezio kao varen zec) Ćopić upoznao i Jovana Dučića. 

„Dučić je u to vrijeme plivao u velikosrpskim vodama. Nastojao je, zajedno sa Dragišom Vasićem da i mene uvuče u Srpski kulturni krug, na šta nisam pristao. Prilikom razgovora sa Dučićem i Vasićem, kojem je prisustvovao i jedan poznati stari beogradski advokat, pripitaše me i za Dizdarevića. Odmah se raspričah o Ziji i počeh ga hvaliti kao mladog i talentovanog pripovjedača. Kako se on osjeća, pitao me Dučić. Odgovorih mu: ‘Pa eto, osjeća se, bogami, dobro: zdrav, krepak i živahan mladić.'

'A ne to, momče, nego nacionalno, kako se nacionalno osjeća?’ nastavlja Dučić.
‘Ma, kako da vam kažem... Osjeća se onako, više internacionalno...'
'Nemojte šarati, mladi gospodine’, upada u razgovor advokat. 'Komunista! Tako recite!'
'Ne znam, bogami.', slagah. 

Ako su uz Ćopića, Skender Kulenović i Meša Selimović takođe Srbi, o Andriću da se ne govori, pisci koji su neraskidivi dio kompleksnog bosanskog tla, i koji su duboko zaorali u bosansko biće sa svim njegovim slojevitostima, onda smo svi silovani. U mozak.

Upravo zbog nepristajanja na barijere, kalupe, laži i ideološko politikanstvo, Ćopić je početkom 50-ih godina prošlog vijeka pisao satirične priče, kritikujući anomalije i ličnosti iz tadašnjeg političkog života. Zbog najpoznatije, Jeretičke priče, bio je izložen agitpropovskoj hajci. Veliku pomoć tada mu pruža Miroslav Krleža, koji je o Ćopiću razgovarao i sa Titom. Krleža Ćopića vraća na javnu scenu tako što mu omogućava da piše za književni časopis „Forum“.  

Neposredno nakon Ćopićevog samoubistv,a nije bila pronađena nikakva oproštajna poruka. Njegova supruga, Bogdanka – Cica, u limenoj kutiji „Pelikan“ u kojoj je držala pribadače, nakon izvjesnog vremena pronašla je savijeno, rukom pisano pismo, kojim se Ćopić oprašta sa lijepim i strašnim životom.

„Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hector, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće. 

Zbogom lijepi i strašni živote!“

Mart mjesec, 1984 godine! 

Ćopić je nekoliko puta svom prijatelju i biografu Enesu Čengiću ponavljao da će se ubiti, jer ga je, kako je govorio, toliko spopala skleroza da više ne može ni pismo napisati, a ponekad čak ne poznaje ni ljude, ni stvari oko sebe.  

„Ja i danas posumnjam da sam neko drugi, a da je drugog Branka, ljepšeg, odnijela neka snaša iz krčme...“ Tako i oni koji pročitaju šture napise u novinama o „srpskom“  Ćopiću posumnjaju da je riječ o istom Branku.  S pravom. Između Branka, velikog čovjeka i pisca i Branka Srbina je veliki procjep. U kojem se nalaze sve gluposti i zablude, kao i ono silovanje kulturnog prostora iz ove priče.




Za referendum spremni




Sve će to narod pozlatiti, napisao je Laza Lazarević. Za sve iščašene, ranjene, osakaćene, s psihičkim problemima, zaboravljene, iskorištene, za sve sjebane. Za svo meso koje se stavlja na pladanj otadžbine. I to je ta priča.



U slavu otadžbine, koja, kad se barut slegne, kao skup raznovrsnih individua stješnjenih u čopor danfa, pogotovo nakon rata kao što je bio posljednji. Rata koji je bio čista trgovina, od naoružanja, preko narkotika, do bijelog roblja. Između se može staviti još mnogo toga. Ideološki obrasci da nas ili njih mrze oni/ovi preko plota, nakaradna ideologija krvi i tla. Nema plota ovdje koji ne presjeca posred grudi svakog normalnog. Ali, politiku su kreirali nenormalni.  O ovakvom export-import ratu, film je naumio snimiti i režiser Lordan Zafranović. 

Svakako, između mirnodopskog enormnog bogaćenja u preraspodjeli, gdje preraspodjeljuju malobrojni na štetu mnogobrojnih koji nisu potpuno ludi i potpuno mrtvi, ali su na dobrom putu da budu ili jedno ili drugo, i bogaćenja u ratu gotovo i da nema razlike. Samo što se u ratu brže postajalo mrtav.

Zbog ličnog bogaćenja se mogu desiti referendumi, mogu se upućivati apeli, ministri će kričati kako niko ne treba da daje pare za priliku da narod kaže istorijsko NE sudovima, jer čopor za takav čin osjeća patriotsku dužnost.

Novinski stupci su puni kitnjastih krilatica iz četvrtog C o tome da je došlo vrijeme da se narod RS izbori za istinu. Između velikih (ne)djela, nalaze se pojedinačne sudbine teške kao olovo. Kada neko izgubi tri sina, svaka priča se završava.  Koga je briga. Zapravo jest, ako može da posluži za bogaćenje. A može. 


Jedan od ministara ovih dana je obišao ženu nadomak Balkane, tačnije, majku, koja je u proteklom ratu izgubila tri sina. Tom prilikom, ministar je apelovao na pravosuđe BiH da se zločinci koji su dejstvovali na području Mrkonjić Grada, konkretnije pripadnici Oružanih snaga Hrvatske i i HVO procesuiraju. Majka, koju je ministar obišao, imala je nedavno nekoliko teških operacija, ali joj tada ministar nije upriličio posjetu u bolnici. Nije bio vakat. Posjeta je pala baš u vrijeme kada je trebalo da se pokaže i dokaže da pravosudne institucije BiH ne rade svoj posao. Petar Đokić, ministar rada i boračko-invalidske zaštite, dakle ministarstva pod nazivom Sve će to narod pozlatiti, apelovao je na pravosudne institucije BiH, jer je, kako je naglasio, predmet zločina nad srpskim civilima i vojskom u Mrkonjić Gradu obrađen i odavno je otišao pred nadležne u Sarajevo, a da niko ništa nije učinio. Istrgnuto iz konteksta, potenciranje slučaja bilo bi za svaku pohvalu.  Ali, kontekst bode oči. Onaj  u kome se vidi koliko vlast vodi računa da narod sve pozlati porodicama poginulih, kao i invalidnim nakon rata. Javnost je jednom imala priliku da vidi „podle nakane“ šačice ratnih invalida, koji su se u invalidskim kolicama otisnuli do tornja, „iz čiste pakosti“. Naoružani svojim „beskrupuloznim nakanama“ i „ratnim trofejima“ u vidu invalidskih pomagala, invalidi nisu računali na preokret koji će se desiti. Vrač Laktašenko ih, bar su tako prenijeli neki mediji, uspijeva ubijediti da ima i težih stepena invalidnosti. Tako je vrač postidio invalide koji nisu dovoljni invalidi, te osjetljiv kakvim ga je bog dao i na obraćanje zidovima njegovih dveri, uz pomoć više hiljada policajaca otprašio uboge sa svog druma. Preživjeli posmatrači će poslije pričati da se lako moglo desiti da  i oni koji nisu bili invalidi časkom to postanu. 

A sad, bez konteksta, što je mnogo bliže i pitkije gradivo za prosječnog stanovnika Manjeg, sudovi ne rade svoj posao, a ako i rade, to je na štetu Srba. Svih Srba, i onih koji nisu ni luk jeli, ni luk mirisali kada su ratni zločini, odnosno pljačke i sve druge mahinacije njihovih sunarodnjaka u pitanju. I onih koji žive u skladu sa realizacijom srpskog nacionalnog interesa koji glasi da je dobar Srbin jednako gladan i opljačkan Srbin.




Dakle, sve zbog ovog gore navedenog srpskog nacionalnog interesa, ako ne rade svoj posao, a ne rade,  na djelu je još jedan dokaz da su pravosudne institucije BiH izlišne i da sultan Dodik ima pravo da traži njihovo ignorisanje od strane RS. Pogotovo što ovakvi sudovi znaju da postanu efikasni baš kad ne treba. Šta kad bi on lično postao presedan?! Onda nužno slijedi i da je u pravu što je zakazao zasjedanje skupštine sve u cilju određivanja prema sudovima u Većem. I bi tako, čim sultan okom, veziri skokom! Tako  su  poslanici, izabrani i probrani, u prilično nebuloznim stanjima, poput ministra Tegeltije, kazali kako niko ne treba da brine o parama za održavanje referenduma, jer će siromašan narod to učiniti iz patriotskih razloga. Što je najgore, realna je bojazan i da hoće! Narod će dozvoliti da Vlada finansira održavanje referenduma haračem prikupljenim preko njegovih leđa, kako bi nakon referenduma, ako u međuvremenu ne dođe šumar i pošalje sve u p.m., dao legitimno pravo sultanu Dodiku i njegovim vezirima da i dalje zahtijevaju svoj harač. Čoban tjera ovčice! U pomrčini ovakvih dešavanja, osokoljeni vjestima s terena da ih raja jednako ljubi, poslanici, lojalni sultanu, čili i veseli, da su bogati se podrazumijeva, u skupštinskim pauzama gudili su svoju himnu Rodi me majko platežnog i sretnog, dok su prebrojavali svoje dnevnice,  poslaničke plate i trista drugih čuda. 

Uzgred, nakon pomenutog skupštinskog talambasanja, ovdašnji mediji nužno ne obavještavaju, što je normalno, o tome kako se izvan avlije implicira najava istorijskog NE referendumom. Oglasila se i Amerika Čemerika. Doduše, preko svoje ambasade u BiH, ali ipak nedvosmisleno jasno. To su Amerikanci-Čemerikanci, isti oni koji časkom malo vole Sadama, pa ga ne vole, pa tapšu po ručici vožda Slobu, pa ga zbace sa svog samara, pa igraju kolo sa Gadafijem, dok ovaj ne ispadne iz kola, jer, zaključuju ovi, pravi pogrešne korake. Čepa ih. Ako neko misli da sultan ima neke veze s navedenim, svaka sličnost je slučajna, a pomenuti fragmenti su samo plod mašte u njegovoj glavi. 

Ako niko pak ne obavještava šta kaže vrli, kobni svijet o skupštinskom tamburanju i najavama referenduma „Svi smo mi od Milinog“, a sve s muzičkom podlogom čuvene pjesme Money, Money, Money u izvedbi Jandrinog jata, uvijek ostaju ovdašnji mediji, svrstani i ovaploćeni od para kmetova, da ukažu da je  neupitno kako će narodi u RS napokon moći da kažu istorijsko DA na referendumu. Zapravo, kazaće NE sudovima, a DA neovisnosti Manjeg od svake pameti.

Kako bi se ovo NE, odnosno DA izdiferenciralo, s druge strane Rijeke prihajao je na  skeli telal, polukrvni Vuk za prekorječne poslove, koji je želio da se na licu mjesta uvjeri jesu li sve ovce na broju. Ne sultanu naravno, već narodu. Vučko Jeremija je bio zadovoljan, nakon što ga je sultan Mile uvjerio da narodu nisu sve na broju, te da će u znak zahvalnosti što je na njemu lično iscrpio sve faze srpskog nacionalnog interesa,  zadržavajući se najviše na onom da je dobar Srbin gladan Srbin,  poći za njega i u vatru i u vodu. Uvaženom gostu otpjevao je i pjesmu, ovih dana izniklu u narodu: 'Za referendum sam, tim se dičim, to ne može svak', umrijeeeeti za Milu, može samo gladan junak.’ Vidno razgaljen malom muzičkom pauzom, sultan je Jeremiji na odlasku povjerio ključeve od svojih prekorječnih vila, kako bi s vremena na vrijeme mogao da ih provjetri i da zalije cvijeće.    


Na kraju iscrpljujućeg dana, sultan je, zavaljen na svom kanabetu izjavio kako se ne plaši eventualnih sankcija, pljunuo na sliku Paddya Ashdowna koja se pojavila na televiziji, a potom opet zapjevao.





 Koja Bosna brate Ivo



Moram li baš ovako da visim, Milorade? Svega sam se nagledao za svog vakta i ne bih više. A ovako obješen ne mogu a da ne gledam ove apatične, gladne i ponižene ljude. Razjedinjene kao nikad u svojoj Bosni i Hercegovini, Milorade. Ne daš  nikom da progovori, a kad se neko i usudi, saspeš na njega kišu prijetnji i psovki. Vidim da upravo zabrani studentima da prošetaju do tornja. Zašto, crni Milorade?



Neke godine, tragajući za osamom koju je najviše volio, obreo se Ivo Andrić na odmoru  u Mataruškoj banji. Njegova sjećanja sa tog odmora sačuvaće Enes Čengić, publicista, novinar i književnik. 

„Odsjednem u banji i zaista, milina božja, niko da mi priđe ni da me pozdravi. Petnaesti dan sjedim u ljetnoj bašti pod nekom lipom ili platanom, kad evo ti prema meni krupnog čovjeka. Ide prema meni i širi ruke:
‘Ej bre, koga ja to vidim, ma je li to moguće?! Ako smem da pitam, jeste li vi gospodin Andrić?'
Šta mogu, rekoh – jesam!
On se predstavi – apotekar.
‘Smem li da sednem?’
‘Sjednite!’
‘Čime mogu da vas častim, jednu rakijicu, kafu, konjak...'
'Ništa, hvala vam, kafu sam već popio, a drugo i ne pijem.’
Gleda me dobrodušno krupnim očima ponad velikih podočnjaka, te nastavlja: ‘Ovo danas neću nikad da zaboravim: Da sam u Mataruškoj banji sreo našeg Nobelovca! Čitao sam vas, pratio, znam sve o vama, proputovali ste mnogo, videli sveta i najviše mi se kod vas dopada to što ste vi internacionalista. I ja sam bogami - nisam k’o vi, ali sam dosta sveta video - i ja sam internacionalista, volim ceo svet. Ja naprosto ne znam da mrzim. Eto, recimo Švabe – znam šta su nam zla naneli, ali ja ih ne mrzim. I zašto da ih mrzim? Ali ove Hrvate, mamu im jebem, njih, gospodine Andriću, ne mogu da smislim...“

„A tek što ja Andriću mrzim ovu odvratnu i trulu Bosnu. A kad malo bolje razmislim, mrzim i ove svoje podanike.“

Kišovito je jutro. Andrić tužno gleda sa bilborda u blijedo podbulo lice i ponad njega velike svijetle oči s podočnjacima. 

„Moram li baš ovako da visim, Milorade? Svega sam se nagledao za svog vakta i ne bih više. A ovako obješen ne mogu a da ne gledam ove apatične, gladne i ponižene ljude. Razjedinjene kao nikad u svojoj Bosni i Hercegovini, Milorade. Ne daš  nikom da progovori, a kad se neko i usudi, saspeš na njega kišu prijetnji i psovki. Vidim da upravo zabrani studentima da prošetaju do tornja. Zašto, crni Milorade? I sam sam kao student zatvaran tražeći bolji život. Da sam živ, imao bih materijala za nastavak svog romana...“

„Na sreću, nisi i ćut’! I ne slinavi. Nastavak sad pravimo mi. Ja i slični meni. Znaš li ti onu - sličan se sličnom raduje. Vidiš, Ivo, mi tebe poštujemo taman toliko koliko si mrtav. Kao takav si nam taman za dugoročna planiranja. Vremena su se promijenila. Ko se još osvrće na književnost kakvu si ti stvarao!? Niko pametan. Izuzev, ako ti ta književnost ne donosi mnogo šuštavih novčanica. Zato ti ja svako malo ovom svom glupom narodu uvezem onog što se ćera, k'o velim, dok se moj narod ćera, ja ga handrim. Moraš, Ivo, ćerati narod da utuvi u glavurdu da se pika samo Srpska. Bez Srpske nema ni para. E sad, što u toj Srpskoj najmanje para imaju Srbi je normalno. Baš sam koliko juče, zlu ne trebalo, rek'o da Bosna koči napredak svake vrste u nas Srba i još sam dodao, efekta radi, da će pući kao Jugoslavija. Bože, što sam pametan i neprikosnoven! Dakle, u toj Bosni bi svi imali, ali, brate Ivo, ko najmanje? Pa ja, dabome. A možeš li ti mene da zamisliš kako živ dozvoljavam da mi neko pune pare ispred nosa? Ne možeš, eto vidiš. Moja noćna mora je jedna vlada, jedan predsjednik, lako uđeš u trag svakoj kinti, ono ulaz – izlaz. Kontaš? Hajd neka mi ovako neko stane u kraj ili da mi, nedajbože, zatraži neke račune. Nema šanse, jer ja što sam rođen u carstvu livada imam neprikosnovenu vlast i sve institucije su u mojim rukama. Kao i moj mili luksuzni toranj, moj falus, ops lapsus, pardona me, a i sadašnja rezidencija nije za baciti. Po kakvim mi se samo foteljama dupe kliže, nije ni čudno što se iz njih uvijek oglašavam iz ležećeg položaja. A tek moj aviončić, helikopterčić, čas me vidiš, čas me ne vidiš. Od pomena bilo čega zajedničkog, poput te prokletinje od Bosne, dobijem osip i, među nama,  kaki mi se odmah... Uzgred, oduševih se kad se moj sabrat Zove Se -  Ne zove se... Kako ne znaš ko je to?! Pa onaj što se ne zove, dođe sam. Elem, taj koji Se Ne Zove se dosjetio da nam baš ti možeš biti Zlatna koka. 
„(...)“
„Naime, naša dva genija, sa akcentom na mom, jer pare su kod mene, dakle, mi smo odlučili da dosadašnjoj Bosni nema mjesta nigdje vizavi onog što ti ispričah, i sad pravimo novu u kojoj nema Bosanaca. Ali ima Srba, sve s tobom mrtvim i s našim sabratom koji Se Ne Zove. Takva nama zemlja treba, gdje su i Hrvati i Muslimani zapravo Srbi. Ne buni se i ne viči da nje ima, kao onaj ludi Pejaković. Vidiš, kad čovjek zijevne, niko ga ništa ne pita. A ti si, hvalim te bože,  već odavno zijevnuo u gospodu. Elem, moj sabrat  i ja zaključismo da BiH nema ni u tvojim djelima, odnosno ima je taman toliko da se pokaže da je zapravo nema. I da ti kažem, više vjeruju nama, do tvojim pisarijama, ako ih više iko uopšte i čita. Za svaki slučaj, sad ti dodajemo predgovore, imamo cijele timove, a tek kritičari, najbolji su oni s druge strane Rijeke. Znaš kakva je to sorta, kad krenu da tabire, sve je jasno kad je kasno. Tako moj Ivo niko više i ne zna šta si ti onomad htio da kažeš. A ono što narod ne zna, mi popunimo s onim što smatramo da treba da zna. A to je da Bosne više nema ni u peti. Eto, da ti se povjerim, ja tvoju ćupriju nisam ni pročitao. Mrzilo me...“
„(...)“
„ Dakle, ti si nama došao kao dar s neba i taki mrtav. Blagoslovljen neka je pomen na tvog Nobela. Baš nam dođe zgodna ta pedesetogodišnjica. Taman na vrijeme da te razapnemo, dobro, ne buni se, nećeš dugo visiti na tim bilbordima, ‘vako negdje do ljeta... Dakle, tako razapet ti nam dođeš k'o neki blagoslov za ovaj naš Kamengrad. Za početak kampanje našeg neimarstva. Da se ne lažemo, moj sabrat ima iskustva, ideja je njegova, ja uglavnom gradim tornjeve, samo nek’ se diže, ali on više voli gradove,  naravski, opet sam ja uložio nešto parica za promovisanje prve cigle, a ne, ne u glavi Andriću, već u pravom gradu. Zapravo, ne cigle, već kamena. Pa da, zato se i zove Kamengrad. Među nama, već me svrbe dlanovi koliko će tu para da se svrne.„
„(...)“
„Vidiš, ti si Ivo kao Srbin, što dođe baš zgodno. Moj sabrat Ne Zove Se je takođe Srbin, što je normalno, o mojoj malenkosti da ne pričamo. Najunosnije zanimanje danas ti je da budeš Srbin u pravo vrijeme na pravom mjestu. I da imaš nekog na vlasti. Moj sabrat je to davno zaključio. Meni dođe da se upišam od sreće kad shvatim da sam i sam nastavak tradicije voždova. I to i veći i ljepši od onog kome tako zavidjeh nekada i koga on ljubiše do kraja. Ali, poslije njega, ja. Stvarno ću se upišati od sreće...joj...joj...“
„(...)“


„A Ne Zove Se ti je barometar za veličinu voždova. Kad se on negdje prikuči, znaj da para ima ili će biti. Od Drvengrada do Kamengrada. Jebeš drvo, časkom plane ili ga napadne crvotočina, a kamen je kamen. Počastvovan sam. Još kad dobijem ulicu sa svojim imenom tamo...joj...joj....opet mi se piški... “

„(...)“
„Slušaj, Ivo, nisam ja tebe razapeo da bi ti mene podsjećao kako je potonji vožd završio.  Ma nemoj. E da mi ne trebaš, znaš kako bi te sad razlijepio. Kotarisaću se ja tebe, samo da mi njega izgradimo.  I šta onda ako si dobio Nobela, je l' ti misliš da se to kod mene pika!? Samo budale dobivaju Nobela, a pametni se znaju laktašati. Nisam mislio da se hvalim, ali evo ti sad, u Lajpcigu sam bio najtraženiji čuvar. Ne čuvar hale na sajmu, već čuvar Srpske. U knjizi Ivo, ne misliš valjda da sam zaprave. Odaću ti jednu tajnu, ovu Srpsku niko neće sačuvati od mene. Gdje ja prođem, tu trava ne raste.“
„(...)
„Pitaš se kako Kamengrad može da bude srpski. Pa može, brate. Kao što ti i onaj Ne Zove Se možete da budete Srbi, može vala i kamen.“
„(...)“
„Elem, kad moj sabrat snimi film po tvojoj knjizi, kunem ti se da više niko neće prepoznati šta si sam napisao. Ma kakva Bosna, opet on po svom. Nemoj sad tu da mi se bečiš,  u Kamengradu nema Bosne i mirna...mirna...uh majku mu, e nećeš Milorade, šta mirna, mirna, irna, rna, na, a... Je l' ovo bilo dobro.“  
„(...)“
„Ako ljudi piju da sam ja njihov čuvar, a nemaju šta da jedu, e onda će popiti i priču da u tvojoj ćupriji nema Bosne. Ili još bolje - da je Bosna najveći katil. Uh, vidi se da previše gledam Šeherzadu. Pa Bosna je po naški najveći ubica mojih interesa. I ako ja kažem da je nema – nema je.“
„(...)“
„Znam ja Ivo da si se ti bojao kako će neko nakon tebe tumačiti tebe. E pa da ti kažem, s pravom. E Ivo, Ivo, ti si bio veliki internacionalista. Vidiš i ja sam bio, skoro kao i ti. Nikog ja ne mrzim, ali ovu Bosnu, mamu joj jebem, nju Ivo ne mogu da smislim...“


Comments

Post a Comment