Nije se mogla nikako preobraziti da ne vidi. Čedno svjesna svoje pohote, kojom ju je on punio kroz jedan jedini dugi pogled, istrajala je u nakani da obamre. Sve se dešavalo, prigušeno zvucima glasova oko stola i muzikom, starogradskom, pa sevdalinkom i opet tako. Ali, bili su samo njih dvoje, okruženi sjenkama i svjesni proždiruće želje za drugim u kojoj su se, svako za sebe ogledali.
Nije im bilo toliko stalo da dadnu dio svoje nutrine, već ih je oboje, podjednako, neka strahovita sila, nikla u zamršenom ropcu njihovih prenaglašenih strasti, gonila da čine strašne previde.
On je golicao svoju maštu strahovitim naznakama budućih uzbuđenja, koja su bila stvarna, onoliko kolikim ih je on smatrao mogućim. Ona, suzdržano raspršena u svojoj osebujnoj putenosti nije dozvoljavala ishitrenim mislima da poprime oblik putokaza. Taman u tolikoj mjeri, u kojoj je podrazumijevala da on bude iskren, odlučila je da se pretvara. Nije se predavala lako, uporna da se bori za svoju laž. To joj se činio jedini mogući put da opet otkaže ishod onog što ju je godinama stavljalo sučelice strahovima koje nije htjela da razgrne. Nije smjela, ne bar u tom momentu, dok je hvatala svoj odraz u svemu što je htjela da osudi kod njega. Kako joj je samo neizrecivo teško bilo priznati da jednako strasno želi da iscrpi samu sebe do dna neljudske, svirepe strasti koju joj je on osvjetljavao, goreći u istom paklu.
Optuživala ga je kasnije da nikada nije poželio nju, već samog sebe i da u tom razularenom i nepojmljivo čulnom momentu nije bilo mjesta za bilo koga, do njegovog sopstvenog odraza. Pretakala se u njega i on je to znao. Ogledalo mu se u njenim očima, čije su povrijeđene zjenice zjapile inatom i fizičkom nedodirljivošću, dok ju je u suštini posjedovao tačno onoliko koliko je i ona u tom momentu posjedovala samu sebe. Bio je jednako ophrvan tjeskobom njenog čvora u koji ga je uvukla, sluteći da je to i njegov čvor Neman od čiste strasti se pokrenula, dok ju je gledao kompletno obučenu sa cigaretom među izrazito crvenim usnama, grabio ju je rukama i pritiskao svojim čvrstim tijelom, tražeći da mu i na trenutak, svojim zjenicama pokaže put. Ali, ona je uzmakla, mada je i dalje ležala pod njim na krevetu sa tamnom mrljom od crnog vina i netom prosute kafe, koju joj je spremio, čekajući. Odbijanje je punilo sobu i on je ponovo bio zbunjen, kao i koji čas ranije, dok ju je čvrsto držao u zagrljaju, obuzet neizrecivom željom da je posjeduje, kako bi napokon mogao da ovlada onim vječno nezadovoljenim dijelom svog bića koji je zjapio prazan.
Ali, ona mu je okrenula leđa, a potom, privučena njegovim rukama, ležala satima, naizgled mirno, pripijena uz njega. I osjetio je, baš kao i žena, u čiju je kosu uronio lice da su načeli po njih opasnu igru, koja je počinjala da ruši sve kulise, kojima su se do tada tako vješto zagrtali. Kada je uzmakla iz njegovog zagrljaja, bio je gotovo pobožno nesretan, a ona je govorila da će zakasniti na avion, ako istog momenta ne počne da se oblači. Gledao ju je optuživački dok je nedugo potom sjedila na ivici kreveta, i oprezno i slavodobitno ga gledajući, jer, znao je, osjećaj moći joj nije pružala pobjeda nad njim, već nad sopstvenim strastima. Naredne dane i mjesece, već tada je znao, mutiće mu želja za njom ali nije joj još htio priznati koliko je bio nespreman da razbije ne samo to, već sva ogledala kojima se okruživao cijelog života. A ona ga je izazivala, nanoseći samoj sebi bol u želji da se porodi iz svog zaštićenog jajeta. I desilo se, jer je porod svoje sopstvene nutrine bio poniranje, smrt i početak. Kada se okrenula da ga još jednom pogleda sa ulice, oslonjenog na ivicu balkona, osjetila je da je u njemu boli, sve ono što je u njoj već odavno bio bol. Taksista joj je otvorio vrata i nebo se tada, prvi put u tom miholjskom ljetu otvorilo, da bi pustilo velike kišne kapi da se slijevaju niz prozore automobila. A on je tvrdoglavo istrajavao u inatu da je kazni, povrijeđujući samog sebe.
Sa istom strašću kojom su bili neraskidivo povezani, opet su se mimoilazili. I upravo ih je ta protkanost plašila do te mjere, da su izabrali da odglume posljednju zajedničku rolu. Stajala je u dnu sale, kada ju je spazio, u grozničavom nagovještaju neprestanih dvojbi. Nije mogao, mada je htio da je zaobiđe, kao što je to ona učinila nešto ranije, kada ga je ugledala i jednostavno nestala. Pojavila se tek poslije, naizgled mirno, upućujući mu tek pokoji pogled. Kada joj je poslije prišao, te zjenice su kao crne rupe u svemiru prijetile da ga povuku u njegov sopstveni bezdan ili oslobađanje.
Nije znao zašto se nije usudio, ali nije, dok je lagano prelazio prstima preko njenog vrata. Nikada nije više volila ono dječije u sebi do tad, hvatajući mu pogled, zbunjen i nevin, koji se nije usuđivao. Znala je, uzmaći će, jer nije znao kako, a ona mu nije htjela pomoći da je pronađe. Zaronila je u sebe.
Bili su obuzeti svojim odrazima koji su ih ograničavali, istovremeno ih spajajući u neraskidivi obruč. Sretali se nisu nikada više, ali su riječi pljuštale s kraja na kraj telefonske žice. Odbijala je svaku njegovu namjeru da u njoj čuje svoj eho, ali je bila svjesna da ne može uzmaknuti. U protivnom, bilo bi to isto kao pocijepati se na dva dijela. Moralo je tako ostati i kada je njegovo zemno tijelo u jednostavnoj urni pokriveno crnim mermerom. Samo je naprslo ogledalo.
(Sarajevo-Pariz-Beograd, 1996/97.)
LICE
Lice je bilo bez izraza i dok su se mijenjali krajolici izvan voza, ništa od njih nije išlo ka unutra, čovjeku. Lice je i dalje bilo isto. Dobila je želju da ga ispuni, oboji, oslika borama, okomitim, horizontalnim, da povuče usne na gore ili na dole. Nije se ni najmanje trgnula kada se začulo praskanje na sve strane, detonacije, paljba. Fascinantno je zurila u lice muškarca, kojeg se ništa nije doticala. Kakva li je to ogromna životna nepogoda zbrisala sa njega baš sve, pitala se, dok joj se muka povećavala, jer je osjećala da je lice nasuprot njoj skamenjeno, otuđeno od čovjeka samog i osuđeno na onu vrstu beživotne pokore, koju čovjek odredi sam sebi, nakon što okusi zlo. Svjetla su titrala napolju, a punim kupeima su hodali ljudi u uniformama i oni rijetki bez. Svi su se oni slijevali u jednu masu, najsličniju mutnoj rijeci koja plavi i ostavlja talog truleži. Čovjek je promjenio ugao gledanja. Nije bila sigurna, gleda li on to uopšte, ili se očne jabučice tek tako pomjeraju, mimo njegove volje, gonjene prirodnim refleksima. Nica Kraljević: San, olovka Voz je stao. Poluzainteresovano je gledala iskrcavanje, a potom ukrcavanje putnika. Čovjek se pomjerio.
Voz je pošao dalje. Kroz tunele, zavojite predjele. A on je sjedio jednako i živ i mrtav istovremeno. Istog momenta kada se upitala šta li mu se desilo, odbacila je tu misao. Odnekud joj se pričini da su prvi ljudi na Zemlji, da kušaju prvo zlo i slušaju prvi vrisak. I nepogriješivo je znala da je sve ostalo puko ponavljanje, gonjeno tjeskobom da se ide do kraja. Voz je ušao u tunel i svi su bili nepomični u mraku. Žarulje u vagonima nisu već odavno radile. Kada se ponovo pomolila svjetlo, pogledala je u čovjeka, koji kao da nije primjetio te prelaze. Osjetila je veliku žalost, veću no da ga sad vidi spremnog za ukop i najradije bi se nasmiješila i potapšala ga pa ramenu, ali preko zida nije mogla. Svijet se rascijepio na dijelove i postavio granice. Njegova je, slutila je, nepremostiva, baš zato što je ne primjećuje, već je srastao za nju kao nokat za meso. Jer, on sam je granica, bedem, tačka, završetak. Voz je opet stao. Ustala je i izašla. Okrenula se na peronu, da još jednom kroz prozor osmotri to lice. Izgledalo je potpuno isto, kao kada ga je prvi put ugledala. Bez izraza, trzaja, nijemo i nepomično. A onda joj se izgubilo iz vidokruga. (mart 1995.)
Comments
Post a Comment