Izabrano

Radmila Karlaš, Kad utihnu melezi,

 Grafid, Banja Luka, 2010. Ljiljana Tadić   

     Što sve menipejština neće uspjeti, u karikaturi, ruglu izvrgnuti ono što je javni ili pak individualni minus/negativus, a na način dovoljno satiričan da se smijeh lucidno graniči s intelektom i snagom prenesene misli?! Kad se dosita nagleda, nasluša, „naupija“, žedan/žedna pravice za sve i sva(koga), u bunilu ideološkoga praskozorja pred neizvjesnim auditorijumom likova dovoljno (ne)poznatih da se pred njima zabezeknuto zašuti kao pred nepoznanicom koja se tek treba dešifrirati, ugnijezdit će leglo terminološke semantike iz ontološko-empirijskog vakuuma monologa naratora u romanu „“o melezima“, a potom urliknuti: E to, vidiš, ne mogu više trpiti! Ma daj ovamo olovku… Taj i takav otpor i oportunitet brusi Radmila Karlaš, autorica romana „Kad utihnu melezi“.

     Nostalgija za nekadašnjim egzistencijalnim bitkom, ovaploćenim identitetom, ovdje je, iz perspektive naratora, alegorijska predstava o pokušaju brisanja kolektivnog  sjećanja jedne denotativne socijalno-društvene epohe. To je „partizanski sindrom“ sada nepoželjan, i svi leksemi ovdje: zaraza, bolest, infekcija… zapravo su metaforična višeslojnost, konotativnost višeglasja svjesne određene pripadnosti kojom se zapljuskuje šamarčina svemu što vodi u nemiru i nakostriješenosti klica pravednosti na vlastitoj koži i koži svojih sustanovnika. To je čitava kalambursko-satirična plejada terminoloških značenja: homo barbarusi, rasporeni mamuti, crtanja po kamenu a ne na platnu - to je odveć stvar umjetnosti, koju dakako rijetko tko razumije, pa eto i opravdava. Tu vrstu umjetnosti propratit će cerekanje i potcjenjivanje bližnjih (vlastita supruga, naprimjer); poigravanje s ijekavsko-ekavskim formularijama koje asocijativno-alegorijski opet povezuju određene homo sapiense ili pak homo barbaruse.

     Melezijanska egzistencija uprisutnjena multietnička je svjedodžba društveno-kultur(al)no-nacionalne Bosne i Hercegovine koja je, prema autorici, tek tada, tako i time jedinstvena i autentična, samodopadna i iskonska. A način na koji je predočena ta hiperkonotativnost ne može iskonskom čitatelju promaći; to je doslovno poigravanje i zabavljanje naratora koji angažiranim humorom prevladava sve neodobravane polaritete vlastite optike promatranja društva oko sebe. Ali to je i humor na granici fantastičnoga:

„Potom se opet pođe valjati po podu i udarati rukama i nogama oko sebe. Uto kroz prozor uleti jedna cjepanica i pogodi ga direktno u glavu. Malo se kao začudi prije nego što izgubi svijest.“ (str. 108.)

     Entuzijazam „šumskih pjesama“ (partizanske: Po šumama i gorama…) je prema naratoru iz romana izbrisan iz čitanki, udžbenika, literature… Prijelom narativnog kontinuiteta usuglašen je prema individualnim pričama o: Mejri, Husi, Mantiji, Hobotnici, Perki, Rončilu… To stanje „partizanske zaraze“ pokušavaju objasniti psiholozi, psihijatri, nepoželjna je, kuga, ta zaraza, preneseno značenjska zaraza ideološka, zamagljena realnost koja „opija narod“.  U tu kategoriju spada objasnidbeni poredak Marksovog kapitala iz Vujasinove perspektive sagledavanja stvari:

„’Ah drugovi, radim, mnogo radim. Marxov ’Kapital’ je kažu prevaziđen, pisao ga pri uljanici vele, vremena se mijenjaju, ali ja ne mislim tako. Vidite li vi kako ovaj kapitalizam otuđuje čovjeka od čovjeka’, počeša se on po glavi. ’trenutno prevodim ulogu NOB-a u egzilskim uslovima. Za koji dan morat ćemo distribuirati rukopis. Već su mi se javili drugovi iz Sverige, Tanzanije, Konga, Madagaskara, nekih dijelova Amerike, Kanade, Australije… Dobrano su naoštrili pera za prevođenje na tamošnje jezike. Nema odmora…’ “(str. 112.)

     Krležijanska opaska o vizionarskoj budućnosti ovih prostora, o tome da je sve „to“ napisano još davno, samo nitko nije čitao, u ovoj romanesknoj strukturi o melezima je pronašla svoju semantiziranu lokaciju u pitanju i tumačenju:   Gdje su tu melezi, kako im je, ta mora biti neke „nade“ za njih, ironijom se služi narator:

     „’Vilajet je između ostalog i naše zajedničko sjećanje. Takođe je i naša emocija. Samo budale misle da su ga razorile, ali oni pojma nemaju. Moraće nas ubijati jedno po jedno ako žele da ga unište. Nisam sigurna ni da bi tad nestao. Ljubav i sjećanje su nešto što nema veze sa vremenom i prostorom. Može da postoji bilo gdje i bilo kad.“ (str. 137.)

     Mistifikacija određenih situacija ovdje je semantizirana pljuska na nezadovoljstvo nad društvenim zaboravom jednoga doba, zlatnog za naratora. Ta emotivna strana vidi se i u iscrpnim fusnotama u romanu koje su tu kako bi i neupućenom čitatelju pokušale barem djelomično približiti to doba borbe za jedinstvenu minulu Jugoslaviju, NOB-u i „bratstvo-jedinstvo“  o kojemu tako i toliko nostalgično govori narator, doba kad ni bolest nije mogla, čak i da je htjela, spriječiti  odlazak pojedinca na „partizanski sastanak“.

     Ovo je roman o žestokom otporu „filozofije moraš“. Što se to mora? I tko i kako pojedincu smije nametnuti tu filozofiju: intimno-prisne percepcije poimanja svijeta oko sebe do kolektivno-publicističkoga?! A koji je najlepši Vilajet? Valjda onaj iz srca:

„ ’Samo’, nastavi potom, ’bojim se da nema te bodljikave žice koja će nas podijeliti. Imamo zajedničke emocije i naša sjećanja. Gdje god da smo, melezi smo i Vilajet u malom. Rekla bih da je najljepši Vilajet tu’, pokaza na svoje srce.“ (str. 209.)

     Roman je alegorijska predstava o odvažnosti, cjelovitosti ali i svim bolima i trzajima duhovnih, teritorijalnih i sličnih lomova u jednoj zemlji (vojni invalidi koje nije narod pozlatio, glad, odlazak mladih iz zemlje). Završava optimistično, ali tek toliko da se nada rađa. Gdje je nada, valjda je tu i šansa. I obratno. Melezi rastežu ruke, noge i kosti, u buđenju. S jutrom rastegnute siluete pojedinca, a tako i kolektiva, sloboda će umjeti pjevati poput pjesme njenih sužnja. Istina, boli to rađanje. Ali se iz boli rađaju velike stvari.

                                 

Gracija 9.10.2010. u 11:39 sati

Kad utihnu melezi

Iako se tek nedavno pojavio u knjižarama, roman Kad utihnu melezi nije čitatelje ostavio ravnodušnim, posebno ne one koji se ne slažu s ovim štivom autorice Radmile Karlaš, banjalučke novinarke i spisateljice

Melezi su metafora za ljude kozmopolitskog duha, čiji mozgovi nisu inficirani ideološkim oblandama, te koji ne dozvoljavaju da ih iko obmanjuje oko uzroka  „kako je počeo rat na mom malom otoku.“ Istovremeno, melezi ne pristaju da ih iko uvjerava niti da im predstavlja poslijeratni život i tegobnu stvarnost BiH u ljepšem svjetlu. Njihovi stavovi i rezoni, često izrečeni humorističkim tonom, iako još uvijek u manjini i nedovoljno glasni u bh. društvu, pokazali su da „melezi imaju more neprijatelja za vratom“. Time se i sama autorica Radmila Karlaš našla na meti neistomišljenika, njihovih anonimnih telefonskih poziva, pa čak i grubih prijetnji.  

„Roman je u jednu ruku rehabilitacija antifašizma, dok je s druge strane, iako pisan u satiričnom tonu, vrlo ozbiljna analiza uzroka i posljedica što smo tu gdje jesmo. Nota koja se provlači kroz ovo štivo je da politika nikada ne smije da zauzima primat nad umjetnošću. Ove tri stavke koje sam pobrojala dovoljne su da mi za vrat natovare more neprijatelja. Avangardni melezi uvijek su morali krčiti put kroz neznanje, primitivizam, a kako se melezi obračunavaju i sa zloupotrebom religije u političke svrhe, neprijateljima nikad kraja. Ali, ako su partizani uspjeli da se probiju iz obruča na Sutjesci, uspjeće i bh. melezi sad, sigurna sam,“ komentariše spisateljica Radmila Karlaš.

foto sa manifestacije Vezeni most u Banjaluci

Roman Kad utihnu melezi objavila je izdavačka kuća Grafid iz Banjaluke u tiražu od hiljadu primjeraka. Promocija romana najavljena je u Banjaluci početkom novembra,  u Sarajevu polovinom istog mjeseca, a osim u knjižarama, roman će se  naći i na Zimskom salonu knjige na štandu banjalučke Littere i Libre.

Kad utihnu Melezi

intervju 

 “Knjiga je na izvjestan način rehabilitacija anti-fašižma, koji je ovdje proglašen neprijateljem broj 1”, ovom rečenicom u razgovoru za “Bosansku poštu”, banjalučka novinarka i književnica, Radmila Karlaš najavila je svojevremeno novi roman “Kad utihnu Melezi”, cija je promocija održana ovih dana u gradu na Vrbasu. Pisali smo o Radmili kada je objavila prvijenac, “Četvorolisna djetelina”, koji je doživio velik uspjeh jer je postao jedan od najčitanijih u Banjaluci, zabilježio je do sada tri izdanja, a roman je, znaju nasi čitaoci, promovisan, između ostalog i u Skandinaviji. O novom romanu, prijetnjama i uvredama koje je dobijala autorica prije objave “Meleza”, ali i našoj svakodnevnici oličenoj u politici, za “Bosansku poštu” govori, Radmila Karlaš. Roman je, kažete, ozbiljna analiza zašto smo tu gdje jesmo, pravili ste sociološku analizu uzroka i posljedica stanja u kojem se društvo u Bosni i Hercegovini nalazi. Mogu li Melezi, kao dobro osvještena populacija, neko s kim se, tvrdite, ne može manipulisati, promjeniti našu sumornu sliku društva? 

  Melezi su oduvijek  vukli naprijed. Meleza, osvještenih, inteligentnih i kosmopolitski orjentisanih pojedinaca bilo je od kada je svijeta i vijeka. Ali, prolaze i prolazili su kroz Scile i Haribde. To je usud malobrojnih, koji vide više i bolje od drugih, pa kao takvi, rizikuju da ih razni sistemi skrate za glavu. Jer strše. A vladari vole stada koja se povinuju pastirima koji jedini mogu da budu višlji na sceni pustopolja sa ovcama. Ovaj roman koji je pisan u satiričnom tonu zapravo je ozbiljnaanaliza što smo tu gdje jesmo. Zašto nam se raspala zemlja, šta se moglo učiniti da rata ne bude, zbog čega je BiH opet najviše krvarila itd...

  I, tu nailazimo na otpor upakovan u ideološke oblande, napade potkovane neznanjem, primitivlukom, mitomanijom i slično. Znate, razne aveti su još uvijek prisutne ovdje. Aveti voždova, jer nije dovoljno samo ukloniti voždove sa političke scene, već posljedice, odnosno zaluđenost u glavama onih koji su takve političke nakaze i tvorili. To je odlično objasnio Jean Paul Sartre u svom djelu „Staljinova avet.“ Ja ovdje odgovorno i potkrijepljeno znajem i činjenicama analiziram ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ sviđalo se to nekom ili ne. Štivo obiluje mnoštvom fusnota, jer je opšte poznato da su mnogi događaji iz prošlosti, pogotovo oni vezani za anti-fašizam jednostavno izbrisani. Ovaj roman traži čitaoca koji nesumnjivo mora imati predznanje i neopterećenost nakaradnim ideologijama, konkretnije čitaoca koji je takve nakane prozreo. Lično, znam da je malo takvih. I savršeno dobro razumijem Krležu koji je 1932. ostao gotovo potpuno sam nakon objavljivanja svog čuvenog rukopisa. On je branio etičke, estetske i moralne principe i nikog nije štedio, jer nije podnosio bilo kakvo nasilje nad stvaralačkim duhom i ljudskim umom.

  Nije podnosio da politika dominira nad njegovim ili bilo čijim djelima i kao takav bio je prokužen. Ako želite ići putem znanja, ako ne dozvoljavate primitivcima i neznalicama da vam kroje kako ćete razmišljati, onda ste na vjetrometini, gotovo potpuno sami. Rizik sam prihvatila još davno i Moj obračun s njima će se nastaviti dok živim. Što se tiče pitanja šta mogu Melezi, oni nisu politička stranka, to su ljudi, avangarda, produkt izmiješanosti i međusobnog uticaja svih nas niklih i duboko prožetih ovom vrletnom, a istovremeno prelijepom zemljom koja se zove Bosna i Hercegovina i koja nam je u krvi. Melezi kao takvi, ma gdje bili, ovdje ili preko sedam mora i sedam gora su BiH. Cilj jeste bio da Melezi nestanu sa lica zemlje, jer je toliko fašizma opet bilo na ovim prostorima, a i dalje je na djelu, i u tim fašističkim pogromima Melezi kao antifašisti i kosmopoliti između ostalog bili su „idealni“ za odstrel. Ali, nisu nestali. Ubijani su, progonjeni, anatemisani, ali ima preživjelih. A ti preživjeli se bude, eto šta oni rade u ovoj knjizi. A šta će dalje činiti, na vremenu je da pokaže. Samo neka ne ćute i ne trpe, što bi rekli momci iz Dubioze kolektiv.
 
  Melezima Karlaševa, osim što direktno i oštro kritikuje društvo, odnosno državu u kojoj se nalazimo, kritikuje i nesvijest pojedinca, kao i njegovu nemoć da se suprotstavi onom što mu se nameće, tvrdnje su knjizevnice Aleksandre Čvorović iz Banjaluke. Čvorovićeva je na banjalučkoj promociji romana naglasila da knjiga s druge strane govori i o određenoj populaciji ljudi, Melezima kojom se ne može manipulisati. U ovoj knjizi koja opisuje svijet pun ludosti, dosta je crnog humora i ironije, naglasila je Čvorovićeva. Jeste li zbog ovakvih Vasih jasnih stavova, koji su obiljezje i Djeteline, dobijali prijetnje i uvrede, prije objave romana?

- Doživjela sam po običaju raznorazne budalaštine, tipa anonimnih telefonskih poziva sa nimalo nježnim brundanjem, odnosno prijetnjama, raznolike provokacije koje su se užarile tokom predizborne kampanje, pa su recimo u udarnim političkim emisijama u titlovima koji su se non-stop vrtili Melezi nazivali bilmezima, mene se tendenciozno i maliciozno imenom i prezimenom povezivalo sa predizbornom kampanjom itd...itd...

  Takve gluposti mogle su da stignu od bilo koga. Kada pišete o uzrocima i posljedicama naše ovdašnje zbilje, ne možete mimoići vračeve blentiteta, što postojećih, što nepostojećih, sa njihovim kriminalnim aktivnostima itd, ispolitizirane vjerske oce koji imaju toliko duhovnosti koliko i Sahara snijega, te puki fašizam gdje se osim njegovanja stalne nacionalne i vjerske netolerancije veličaju ustašluk i četništvo.

   Melezima teče krv partizana, antifašista, a evo, koincidencija ili ne, odgovaram Vam na pitanja na isti dan kad se desila zloglasna Kristalna noć 1938.  kada je zvanično započeo holokaust u nacističkoj Njemačkoj. Melezima je dosta fašizma, pljuvanja po antifašistima, partizanima,  u romanu im se ukazuje i Maršal. Premda se jasno pravi otklon komunista-omasovljenih socijalističkih postratnih apartčika od partizana, Josip Broz Tito je ponovo među Melezima, jer je lično sa svojim partizanima najviše ofanziva preturio preko glave baš u ovom surovom i prelijepom Vilajetu. Tito smatra da izlaz uvijek postoji, baš kao što je postojao, kako kaže “U onom vražjem tjesnacu na Sutjesci.” A Melezi su sada u ovoj BiH  u obruču. Protiv njih su fašisti, domaći izdajnici, strani pomagači. Baš kao Tito sa svojim partizanima nekad na Sutjesci.

 Prije čitanja Meleza, treba se uhvatiti bukvalnog i metaforičkog znacenja samog naslova, sugerišu pojedini kolumnisti. Dodaju, roman se preporučuje onima koji ga nisu otvorili. Ako navedemo da Melezi nisu nastavak Djeteline, kako ga približiti javnosti, koja ne boluje od predrasuda ili ideologija?

  Obe knjige su, svaka na svoj način,protkane Bosnom i Hercegovinom. Fašistima i ljubiteljima voždova s obe strane Rijeka, ma u kom obliku se oni sad pomaljali, a i ovdašnjim tobožnjim multietničarima, knjigu ne preporučujem, a već mi je stavljeno do znanja da im se knjiga kao ovakva ne dopada. Kvazi književni krugovi u BiH su suviše profitirali od fašizma, ljubljenja skutova voždovima i naredbodavcima pisane riječi, tako da sam ja sretna što me takvi ne vole. Primitivce i slugane ne podnosim, a antipatija je očito obostrana. Korice knjige su crvene, Imar Mujezinović, koji ih je ilustrovao kazao je da je najviše krvi, crvene krvi bilo tokom oba posljednja rata baš u BiH, te da je najviše crvene boje bilo i u nekadašnjoj zastavi Republike BiH. One koja nije bila ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, a bila je i muslimanska i hrvatska i srpska. Za mene je ZAVNOBiH svjetla tačka naše istorije, kao i partizani i njihov vrhovni komandant Tito, što piše i u Melezima. U istoj mjeri, ustaše i četnici su fašisti, slugani i mračna strana prošlosti ovih prostora od kojih se meni kosa diže na glavi. Ovakvim stavom, zasnovanim na goloj istini i činjenicama zabola sam prst u oko ovdašnjim nacionalistima, što mi ne kane oprostiti ni kao čovjeku, ni kao novinarki, a ni kao književnici, a meni se fućka za njima, iskrena da budem. Cijeli progresivni svijet priznao je partizane i antifašiste, dok se ovdje povampirilo četništvo i ustaštvo i čak izjednačilo sa antifašistima. Ova knjiga je rehabilitiacija antifašizma, svojevrstan omaž partizanima, podsjećanje na njih, na Sutjesku, Neretvu, Kozaru, Igmanski marš...

   Zaboravljanje takvih činjenica ima dalekosežne posljedice kao što smo se već uvjerili. Ja lično nikad neću dozvoliti da mi crvenu sjajnu petokraku koja poput zvijezde sija i na najmračnijem nebu zakrile kokarde, mrtvačke glave, crnilo kapa sa sablasnim slovom U. Sigurna sam i znam da nisam jedina. Istovremeno, razgolićavanje pukog ekonomskog saveza zasnovanog na krađi i geslu, zavadi pa ukradi, na kojem vračevi blentiteta profitiraju već dvije decenije, mnogima ne odgovara. Ne mislim na obične ljude koji bi da rade i jedu, već na armiju onih koji žive na konto toga što se tom sirotom puku oguli koža sa leđa. Takvi su samouvjereni u svojoj halapljivosti i gluposti. Ali, svi su oni pod budnim okom Meleza. Tipujem na sve antifašiste koji su rascjepkani i sigurna sam da ih je mnogo više do fašista. Ne biste vjerovali koliko sam ih već srela posresdtvom ove knjige. Melez uvijek prepozna Meleza. Kao nikad do sada potrebno nam je da se uvezujemo. Ja bih čak predložila i jedan veliki internacionalni Melez-FEST.

   Uvijek naglasavate, Bosna i Hercegovina je Vasa velika ljubav i bol, sto je susta suprotnost od razmisljanja vodecih politicara u Banjaluci. Izjavama poput one, Milorada Dodika, Sarajevo je za mene Teheran, zeli li se nastaviti politika guranja ljude u torove mrznje, s cim politicari na vlasti i dalje profitiraju, a nama nude poremecen sistem vrijednosti?

- Dodik gusla priču koja će mu po njegovom mišljenju obezbjediti politički opstanak. On je meni jasan u svojim prevrtačkim pričama, ali me boli što nas on injegova bratija pokradoše do gole kože, dok ovcama (sa korica mog romana, baš takvim) daju malo sasušene trave da popasu. Dok sam ponešto gledala od predizborne kampanje, zaključila sam da je po svojoj retorici prevazišao i Radovana Karadžića. Ali silnici, a on se plaho osilio teško ispuštaju vlast, ali je na kraju moraju ispustiti i to uglavnom, na po njih ružan način.Između ostalog, Melezi se i time bave. Dodik i Čović su u velikoj ljubavi, naprosto dirljivo, a ne prenebregavam i isturena odjeljenja iz Sarajeva. Moji Melezi baš imaju more neprijatelja. Ali, u inat svima, opstaće.

 Kritične mase u ovoj prelijepoj zemlji, Meleza, koji su godinama uništavani, ocjenjujete, nema puno. Ukoliko utihne i ono malo Meleza, prijeti li nam opet zlo, što znate tmurno najaviti?

- Prijeti nam glad, višedecenijska. Dešavaće se socijalni nemiri, ne treba biti previše pametan pa zaključiti da će čovjek na kraju kad ne bude mogao više ništa da izgubi, krenuti da vitla kamenom. To se već dešava. Tužno je bilo gledati one isprebijane radnike kod Konjica. Gladne i ponižene. U Banjaluci i u RS je Dodikov teror toliki da su ljudi još uvijek u i u strahu i a u apatiji, pa se ni ne bune. Mislim da će početi. Melezi upozoravaju, pričaju...

U svojim istupima ne stedite ni medjunarodne cinovnike, koji ovdje, smatrate, provode bezizlazno stanje. Dok razgovaramo, iz Brisela stize vijest o ukidanju viza za bh-a gradjane.Sada ce se svi, od stranih do domacih funkcionera, pohvaliti kako su zasluzni za odluku EU. Koliko ce ovo pomoci, Vasim rjecnikom receno, osiromasenim gradjanima i tegobnoj BiH-a?

- Međunarodna politika je vazda bila puna licemjerja. Imali smo saveznike u II svjetskom ratu, pa su poslije isti htjeli podržati ustašku emigraciju ne bi li Tita sklonili uz pomoć tih zločinaca, jer im je postao smetnja. Mislim na Engleze i Amerikance. A Englezi su prethodno čekali da prođe pola rata, da bi umjesto kokardi krenuli uvažavati petokraku. Ispostavilo se da se Tita nije moglo tek tako pomesti sa političke scene i svaka mu čast na umješnoj politici iz tog perioda. I za ono NE SSSR-u. Nisam pobornik međunarodne urote kada je rat u bivšoj Jugoslaviji u pitanju, ali jesam pobornik čistog stava da iza svakog rata tavori neki ekonomski interes. Bliski istok jebe nafta i tamo mira nikad neće biti. Avganistan je interesna zona zbog opijata i trgovine narkoticima, pa je zbog toga ta sirota zemlja pokusala. Na čistom ekonomskom interesu koji je uzrok što su velike sile zajebavale taj prostor i zajebale ga zauvijek, a kao posljedica se pojavio terorizam određenih islamskih grupacija što se sada želi predstaviti uzrokom svih zala. Mi u BiH smo propali projekat. Zemlja nam je nedefinisana tvorevina u kojoj krade kako ko hoće.

  Sedam Visokih poglavica, sedmorica ne bih rekla veličanstvenih je bazala ovuda i šta, ništa. Mi ostali bijeda, šta ostali, postali smo još veća bijeda. Da vi samo znate ko se tu sve nakotio, među tim međunarodnim zvaničnicama. Neke sam prvi put srela kad sam bila u Americi 1996. neke kasnije. To su tupani i licemjeri. Ameri su ukebali Sadama Huseina kad im više nije trebao u onoj rupi, a recimo, godinama Ratko Mladić šeta slobodan kao ptica. Licemjerje, veliko licemjerje vlada svijetom, a mi ga debelo osjećamo i u ovoj BiH, za koju je interes da bude opljačkana, siromašna, besperspektivna, ukratko, ničija zemlja. Neka transferzala, neki put, nekom potreban,prašnjava cesta i kad se prašina digne, međunardoni mlatimudani imaju razlog da kažu da nisu uspjeli vidjeti šta je ko drpio i stavio u džep. Melezi se dobrim dijelom bave ovom problematikom, pa ću ostaviti potencijalnim čitaocima da nešto i sami pročitaju i zaključe.

  Ukidanje viza će nas učiniti eventualno najjeftinom radnom  snagom  u poplavi nekadašnjih istočno-evropskih komšija koji traže kruha u Zapadnoj Evropi. Ipak, drago mi je zbog bezviznog režima zbog mladih ljudi, nekih kulturnih razmjena i slično. To je bila specifična vrsta poniženja, ti redovi pred ambasadama, pogotovo za nas koji pamtimo kad su nam na svim putovanjima stalno ponavljali da čuvamo naš crveni pasoš. Ja sam prije rata puno putovala i dobro se sjećam užasa kada sam bila zarobljena i obespravljena. Mnogi moji prijatelji koji su i mogli negdje putovati posljednjih godina, nisu htjeli ići nigdje baš zbog svojevrsnog poniženja po ambasadama. Nažalost, većina ljudi neće moći nigdje, jer nam je standard katastrofalan. A političari se stvarno trebaju pohvaliti što smo mi i Albanija na koncu dobili ulaz u svijet. Ejvala ćufta!


- Uvijek ste u svom radu bili bespostedni kriticar nacionalisticke politike kod nas. Prije izbora u BiH-a prognozirali ste, pobjedice nacionalisti sa manje moci, te nas ceka sopstvena propast. Ako cete se Vi od propasti boriti pisanjem novog romana, gdje je izlaz za veliku vecinu gradjana, koji nisu antifašisti, kosmopoliti, ukratko Melezi?






- Ja ću pišući tek propasti (smijeh). Sama sam finansirala štampanje knjige, nemam sponzore, jake ljude iza leđa. Tačnije, nisam ih ni tražila. Zahvaljujem GRAFID štampariji što mi je omogućila otplatu štampanja knjige na rate. Meni su u ovom gradu vrata zatvorena. Za ovih 15 godina od rata naovamo, u svom gradu nikada nisam pozvana da učestvujem ni na jednu konferenciju o bilo čemu, okrugli sto i slično. A pravile su ih raznorazne nevladine organizacije, fondacije, mediji i slično. Dok se svi ostali gradovi, a i zemlje utrkuju da me zovu i čuju, ovdje sam persona non grata. I to ne samo od režimlija, već i od tobožnjih alternativaca, za koje tačno znam kad su se preobukli. Vrlo sam zajeban svjedok. Ja pišem, jer je to moje disanje, potreba koja nema veze sa opstankom. Vrlo ponosno nosim svoje materijalno siromaštvo, jer imam bogatstvo koje se ničim ne može kupiti. Svoju misao, spoznaje, talente. U međuvremenu sam postala vrlo svjesna i zašto mi neki ljudi za koje sam mislila da smo prijatelji istomišljenici i u koje bih se nekad zaklela, nisu omogućili da zaradim bar stotinu maraka mjesečno. A mogli su. Ja ih ne mrzim zbog toga, a i kao takvi, nisu me uspjeli poniziti. Moja mama cijeli život ponavlja staru, poznatu uzrečicu, « U dobru se ne uzvisi, a u zlu s ene ponizi. » Tako ja živim oduvijek. Istovremeno, pojavili su se u mom životu neki novi i posebni ljudi, i svi su na svoj način doprinjeli da recimo ne umrem od gladi. Znam da me moji stavovi i moj mozak koštaju pragmatične uljuljkanosti, ali ja jednostavno ne mogu drugačije živjeti, do ovako. U nekoj drugoj zemlji to bi bio plus, ovdje je minus. Jer, na djelu je njegovanje mediokriteta, retarda, polupismenih protuva, politički podobnih ovih ili onih. Znanje, rad i red se najmanje cijene.
Ipak, vjerujem u svoje avngardne Meleze, nisam ja usamljen slučaj. A pitate, šta će oni koji nisu Melezi, svi ti fašisti i nacionalisti. Pa neka bleje po torovima i dave se u sopstvenom smradu.

 

 

 

Promocija prvog romana Radmile Karlaš

Roman o paklu Bošnjaka u Prijedoru

 

 

Na promociji prvog romana u RS koji govori o zločinima nad Bošnjacima u Prijedoru: Rade Dujaković, Radmila Karlaš, Anica Đurđević i Dinko Gruhonjić

Photo: LA

e-novine

U Banjaluci je u petak, 18. septembra promovisan roman „Četvorolisna djetelina”, prvenac nekadašnje novinarke Radmile Karlaš * „Četvorolisna djetelina” je prvi roman iz Republike Srpske koji otvoreno govori o zločinima koji su u ovom dijelu BiH počinjeni nad prijedorskim Muslimanima.

Na promociji su govorili predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine Dinko Gruhonjić, Rade Dujaković, novinar i kolumnista nekadašnjeg banjalučkog Novog Preloma, jedinog alternativnog lista u Banjaluci početkom rata, kao i profesorica književnosti Anica Đurđević.

„Da i u Banjaluci žive rijetke osobe zahvaljujući čijem će se angažmanu jednog dana moći oprati obraz ovog lijepog grada, pokazuje i primjer bivše novinarke Radmile Karlaš, koja je, kao i veliki broj odličnih i slobodomislećih novinara odlučila da se batali te profesije i prostor za otvoren stav i kritičku misao pronađe u beletristici. Često se pitam zašto novinari kada postanu zreliji  odlaze u pisce. To je, naime, u ovom našem regionu učestal slučaj. Čini mi se da je to možda zbog toga što shvate da više prostora za izražavanje kritičke misli mogu da dobiju pišući knjige, nego objavljujući novinarske članke po našim često nekritičkim, autocenzurisanim medijima. Među takvim novinarima su Emir Imamović, Ante Tomić, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, a evo sada i moja draga prijateljica Radmila Karlaš", izjavio je na promociji romana Dinko Gruhonjić.

Gruhonjić je naglasio da je svaki Bosanac i Hercegovac u proteklih dvadesetak godina proživio toliko toga da bi mogao da napiše po jedan roman. „Neko bi, doduše, u tom romanu bio žrtva, neko bi bio zločinac, a najmanje je onih koji bi se mogli nazvati herojima”, naglasio je Gruhonjić.

„Četvorolisna djetelina“ je prvi roman iz ovog dijela BiH koji otvoreno govori o zločinima koji su u ovom dijelu BiH počinjeni nad prijedorskim Muslimanima, o etničkom čišćenju u spisateljičinom gradu, odnosno o temama o kojima su književni i ne samo ti krugovi u većini slučajeva ćutali u ovom dijelu BiH. Takođe, roman govori i o potrebi da se pomogne razorenoj i bolesnoj Bosni i Hercegovini u kojoj se multietničnost, kako ona u svom romanu navodi pretvorila u „izanđali kotačić, koji se okreće i okreće, stvarajući sve veću buku što rdja postaje veća, dok na kraju ne zardja potpuno i fleka na metalu i čovječiji sluh.“

Radmila Karlaš se iz novinarstva povukla prije tri godine, a radila je za mnoge svjetske i domaće elektronske i štampane medije, poput VOA, BBC, WDR, „Sarajevski svijet“, BH DANI, AIM, banjalučki „Novi Prelom“, VIN itd. Svojim višestrukim javnim angažmanima u zemlji i svijetu, Karlaševa je bila bespoštedni kritičar i oponent pomahnitalim akterima razdora i nacionalističkog politikanstva na teritoriji bivše Jugoslavije, zbog čega je, naravno, nerijetko bila i u „neposrednoj životnoj opasnosti” u rodnom gradu.

„Zato i sam naslov knjige, „Četvorolisna djetelina”, budi optimizam. Suština je da svako od nas treba da se potrudi da, kao kada smo bili djeca, potraži i pronadje tu djetelinu sreće i da je pokloni svojoj djeci i svojim unucima. Da im ostavi bolji i sretniji prostor i vrijeme, nego što je ovo gdje se mi nalazimo i gdje živimo”, rekao je Gruhonjić na kraju.

 Fra Mile Babić, dekan franjevačke teologije u SA, Ljubica Ostojic, dramaturginja iz Sarajeva i ja tokom promocije "Četvorolisne djeteline" u Trebinju. 

IZ ROMANA:

“Dokle ćete pričati?
Dok imam trn u srcu.
Trn?
Baš tako. Trn nije zaboden samo u moje srce, već i u srce moje zemlje. A moja zemlja je dio ove planete. I kada ona krvari, krvari i univerzum…”

***

„…Ti znaš šta se dešava sa ljudima izvan stada. Sami, nezaštićeni, podložni svim opasnostima koje vrebaju… pa pobogu, toliko lomača, hajki, inkvizicija, giljotina, trebali bi mi dani da opišem sve sisteme mučenja koje je čovjek osmislio. Ali, nije samo to u pitanju. Postoje i suptilniji načini da se kaznila drugačijost.”

„Znam, ali samo jedan udisaj izvan tog brloga vrijedi stotinu najsurovijih opasnosti. Jednim dijelom, izopštenost može da znači prokletstvo, ali je istovremeno i nevidjena blagodet.”

*** 

„Iz Potkozarja su tih dana pristizale stravične vijesti, saopštavane upola glasa. Mija je sjedila na skliskoj stolici za šankom, dok joj je Armin pričao. Kako mu je kuća puna izbjeglica, rođaka, prijatelja, prijatelja njihovih prijatelja... Vremenom, nije mu više čula glas, već je zurila u njegove oči koje su i dalje, što ju je dodatno prikovalo za mjesto na kojem je sjedila, imale izraz neizrecive dobrote. Jedino se o rubove zjenica zakačila neka dubola tuga. U njima se ogledala i njena sopstvena. Široko je razmicala oči koje više nisu upijale, već se dio zaleđenog užasa iz njih slijevao prema unutra. Dobila je poriv da vrišti, osjetila je da joj se suze skupljaju u grč koji se razlijegao njenim plućima neizrecivom brzinom i nagonio tijelo da stravično pati. Mija je čitala Arminove oči. U njima je vidjela prije nego što bi izrekao. Ljudi su odvođeni danonoćno, uglavnom u nepoznatim pravcima, koji su tek kasnije dobijali ime u svjetskim vijestima kao poprišta zla...”

***

„Mladen je bio ljepuškast mladić, o čijem je nedostatku inteligencije svjedočio tek učestali, polutupasti osmijeh, koji bi se, kako bi se čovjeku učinilo na prvi mah, stvarao sam od sebe, bez ikakvog naročitog povoda. Pravi razlog, kako bi pronicljiviji pogled potom uočavao bio je negdje unutar mladića kao nedostatak ili tačnije mana da se praznina u mozgu nastala iznenada bez njegovog htijenja, popuni. U tom, neizrecivo dugom trenu po mladića, mozak bi slao signale spasa koji bi se obmotavali oko njegovih usana kao grimasa, koja bi, naslonjena na to lice stvarala neprirodan i mučan prizor. Obukao je uniformu početkom rata i često odlazio u Potkozarje. Bio je to odlazak u pljačku. I nešto još gore. Ubijanje civila.

'Znaš, svašta se tamo dešavalo. U jednom logoru sam vidio kako se čovjeku cijedi mozak niz lobanju. I u tom momentu iz džepa na njegovoj košulji ispala je fotografija žene duge crne kose sa djetetom u naručju. Tek tada je pukovnik naredio da se prestane zamahivati ogromnim čekićem. Nisam, kunem ti se, nisam ja tako, drugi su. I ako sam nešto uzeo, nisam jedini. Sad nemam mira.'

Mladenovo ludilo nadolazilo je sporo i tegobno. Praznina, koja se ranije iznenada pojavljivala u njegovom mozgu, prouzrokujući osmijeh koji nije mogao srasti sa tim licem, sada je bila zamijenjena gomilom utisaka. Desilo se to bez njegovog htijenja, mozak je samo vršio svoju funkciju. Viđeni prizori su provaljivali kroz kožu, oči, lice, a on nije mogao da im umetne izraz. Dok je ranije osmijeh kao nesviknuti gost klizio s tog lica, jer nije imao uporište u svojoj suštini, ostavljajući samo grimase, zlo je naišlo na odjek u njegovoj nutrini, pa je kao na plodnom tlu počelo da buja u njemu. Mladen je svima koji su ga htjeli slušati pričao o ženi duge crne kose s dejetetom u naručju. Bio je to začaran krug. Odaslane riječi samo su oslobađale prostor za nove užase, koji su još jače klijali i širili se po njemu.....

***

„....Poslije su svi rekli da ne znaju šta se tačno desilo. Malo kasnije iz kuće su iznijeli Fatimino beživotno tijelo sa djetetom u naručju. Ljudi se kunu da se u noćima obasjanim mjesečinom u tom kraju može vidjeti žena duge raspletene crne kose kako u naručju drži dijete.... Ali, ljudi svašta pričaju i štošta im se pričinjava. Jer, Bosna je takva zemlja....”