Laktašenkov tamni vilajet
Kada se drevna tvrđava Kastel samoobruši u Vrbas podno njenih zidina, a sudeći prema stanju na terenu, na dobrom je putu, vrli građevinci zvani La Cosa Nostra napraviće utvrdu u renesansnom stilu. Tek da se zna! Nakanu je prije koju godinu već započeo uvezeni prekodrinski umjetnički patriota koji je jedne godine došao na ideju da se stara staza na tvrđavi asfaltira. Tako je Kastel bezmalo dobio auto-put po kojem su ekstatično poskakivali posjetioci u žurbi da zauzmu mjesto za još jedno ćeranje sa svojim dragim Matijom Bećkovićem. Baš tom prigodom je i nastala čuvena pjesma Ćeram te još kao prije.
Nakon što je u Banjaluci ukinuta najpoznatija banjalučka nezvanična himna S vrha Šehitluka, ako se izuzmu konkurentske sevdalinke Put putuje Latifaga i Od kako je Banjaluka postala, te, shodno navedenom, ista nije ni mogla biti izvedena prigodom, dani u vezi sa oslobođenjem grada, 22. aprila protiču u opštoj sreći i veselju. A kako kažu vrli oci, obilježavaće se punih deset dana. Tako je istoričar Goran Latinović u svojoj besjedi o Banjaluci kazao da je ista najveći procvat doživjela pod upravom bana Milosavljevića (Svetislav Tisa Milosavljević, prvi ban Vrbaske banovine od 8.11.1929. – 18.04.1934), te nakon 1998. godine. I ništa više!
Latinovićeva priča podsjeti na vesela druženja kod pokojnog banjalučkog slikara i kipara Slobe Dragaša, kad njegov prijatelj iz Pančeva Joca jednom ispriča kako su njegovog dedu koji se sa 60 ljeta oženio mlađahnom ljepoticom i pričao samo o njoj, pitali šta je bilo prije mlade babe. A on mrtav-ladan, kao da nije bila javna tajna da je imao buran ljubavni život, odgovarao nevino sliježući ramenima: „ Ništa!“
Ne umanjujući značaj bana Milosavljevića, koji stoji iza izgradnje Banske palate (danas Gradske uprave), Banskog dvora, Pozorišta, Higijenskog zavoda, objekata Učiteljske i Poljoprivredne škole i osnivanja banovinskog Muzeja, udruženja za turizam, Obrtničke i Trgovačke komore itd, nećemo reći da prije njega nije bilo Ništa! Tačnije, bilo je svašta, od kada se Banjaluka 6. februara 1494. pominje kao utvrda u nekom rukopisu ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava II, a u kojoj se Juraj Mikulašić navodi kao kaštelan Banjaluke. Banjaluka se tada nalazila na području Gornjeg šehera, a ispod se nalazila varoš sa franjevačkim samostanom. Godine 1528. Turci su zauzeli ovo banjalučko utvrđenje. Hroničari bilježe da je sjajan procvat i ubrzan razvoj grad doživio za vrijeme Ferhad paše Sokolovića, prvog bosanskog begler-bega (1580-1584.) Ferhadija, Arnaudija (izgrađena 1595), Sahat-kula, hamam s posebnim vodovodom, karavan-saraj, bezistan, kaldrmisan put od Gornjeg Šehera do potoka Crkvena, podizanje drvene ćuprije preko Vrbasa, neki su od 216 javnih objekata iz tog perioda. A prvu kafanu, grad je dobio prije tadašnjih evropskih prijestonica, tačnije 1617. Nakon aneksije BiH od strane Austro-Ugarske, Banjaluka je već 1883. željezničkim putem bila povezana sa Evropom. Na samom početku osamdesetih godina XIX vijeka, u Banjaluci se bilježe začeci njenih nadaleko poznatih raskošnih aleja kestena, platana, lipa i slično, a „krivicu“ za to snosi izvjesni austrijski divizni general Jelzon. Izgradnja samostana „Marija Zvijezda“ 1871-72. u Delibašinom selu, sadašnjim Trapistima, imaće ogroman uticaj na ekonomski razvoj grada. Uporedo sa samostanom, trapisti grade banjalučku pivaru, čiji se prvi proizvod zvan „Banjalučko“, kao preteča potonjeg „Nektar“ piva registruje 1894. u Okružnom sudu u Banjaluci. A 1872. u rad puštaju prvi parni mlin, tada jedini u BiH. Samostan, čuven i po proizvodnji poznatog trapiskog sira, izgradnjom hidrocentrale na Vrbasu dobiva električno osvjetljenje 1889. a Banjaluka 1902. Hidrocentrala je izgrađena prije one na Nijagarinim vodopadima. Nemoj nam samo reći da prije babe nije bilo Ništa!
Tako je i prije Banj brda, što ukinu onu pjesmu s početka teksta, bilo neko brdo zvano Šehitluci. A na tim Šehitlucima koji se protežu iznad Banjaluke, juna 1941. održan je sastanak o pripremama i početku narodnooslobodilačke borbe u Bosanskoj krajini.
A tu je i čuvena i hrabra Rezolucija banjalučkih Muslimana od 12. novembra 1941. Nakon uspostavljanja NDH 10. aprila 1941. i progona srpskog stanovništva u Banjaluci, najugledniji banjalučki građani, Muslimani s punim imenom i prezimenom potpisali su rezoluciju protiv zločina i progona ljudi po nacionalnoj i vjerskoj osnovi i uputili je ustaškom poglavniku Anti Paveliću. Za vrijeme ovog rata, potomci tih istih Muslimana, kao i ini banjalučki Muslimani i Hrvati protjerani su iz Banjaluke. Osim ove vrste urbicida, isti je zapečaćen i rušenjem dvije najljepše džamije pod zaštitom UNESCO-a, Ferhadije i Arnaudije. Shodno onoj da se dobro dobrim vraća.Nakon oslobođenja grada, 22. Aprila 1945. slijedi, sudeći po novokomponovanim istroričarima opet Ništa!
Vjerovatno najveće i najmrže ništa jer je povezano s mrskim socijalizmom, lažnom ljubavi među njenim građanima, bijedom i siromaštvom. Misli se na duhovno svakako, shodno onoj, svaka ovca svom stadu trči. Ili popu, što dođe na isto! J.B. Tito je persona non grata, još samo pojedini znaju gdje je u Banjaluci birvaktile bio Titov drum. Nakon što su porušene biste narodnih heroja koje su se nalazile na Kastelu, iščašene biste su nekoliko godina poslije postavljene pored izmještenog Partizanskog spomenika kod hotela „Bosna.“
No, da se vratimo na veselu zbilju i sadašnjost povodom Dana oslobođenja Banjaluke. Tako je građanima iz Administrativne službe grada čilo saopšteno da je Banjaluka sredina u kojoj stanovništvo i posjetioci imaju jednake mogućnosti da aktivno učestvuju u njegovom životu i u kojem mladi imaju istaknuto mjesto. Prilikom čitanja, neko je vrlom administrativcu pružio fotos Laktašenka jr. gdje se ovaj mladac veselo smije nakon što je dobio tri miliona kredita. Jer, kako je tata, Laktašenko sr. rekao, nije on nekakav drogeraški nikogović, već čovjek od biznisa. Umalo da nastane tuča među novinarima ko će dobiti ekskluzivno pravo da prvi objave fotografiju u prilog navedenom. Ne obazirući se na graju, a i svikli na fotografije juniorčića nakon seniorskih zalaganja za kredite, administrativci iz gradske skupštine postali su još čiliji kada su jednoglasno zapojali kako je grad bezbjedno, humano i urbano mjesto zdravog života sa bogatim kulturnim i sportskim sadržajima, kojima se prepoznaju i valorizuju preduzetništvo, znanje, sposobnosti i rezultati. Eto!
Moguće je, kao što je moguće i period nakon 1998. nazvati procvatom urbanizma i renesanse i svakolikog drugog života u Banjaluci. Kada se drevna tvrđava Kastel (ne treba ni nagovještavati da je period kada je sagrađena, dograđivana und so weiter takođe prešućen kao Ništa!) samoobruši u Vrbas podno njenih zidina, a sudeći prema stanju na terenu, na dobrom je putu, vrli građevinci zvani La Cosa Nostra napraviće utvrdu u renesansnom stilu. Tek da se zna! Nakanu je prije koju godinu već započeo uvezeni prekodrinski umjetnički patriota koji je jedne godine došao na ideju da se stara staza na tvrđavi asfaltira. Tako je Kastel bezmalo dobio auto-put po kojem su ekstatično poskakivali posjetioci u žurbi da zauzmu mjesto za još jedno ćeranje sa svojim dragim Matijom Bećkovićem. Baš tom prigodom je i nastala čuvena pjesma Ćeram te još kao prije.
S druge strane, za obrušene tvornice niko još nije pokazao interesovanje. Izvođači radova, podržani s političkog vrha jednoglasni su u ocjeni da niko više ne želi da se sjeća mrskog socijalizma, niti njegovih oznaka, te da se u skladu s tim sva socijalistička obilježja, naročito tvornice, uključujući i manufakturice za proizvodnju bilo čega izuzev najlonskih vreća, ukinu.
Kako lumpenproleterijat ne piše istoriju, podobni mediji u blentitetu, (čitaj: svi) su objavili, a oni koji još nisu, upravo su se spremali da plasiraju info, kako je notorni fakat da Banjaluka nikad nije tako procvjetala kao od 1998. A onda, snijeg pade na behar, na voće. Niko ne zna kad se tačno pojavio, ali jest i to u najsvečanijem momentu proslave procvata Grada. I to baš u momentu kada su administrativci skupštine opštine Banjaluka počeli da igraju kolo. Glamočko, gluho, mada se svi mogu zakleti da su čuli i neko podvriskivanje. Naime, od kada je Komunalna prije dvije godine na onom istom Kastelu tačno u ponoć prekinula koncert grupe Uriah Heep, shodno odlukama gradskih otaca o javnom redu i miru, u statut grada u rascvjetalom periodu dopisano je da će se iza ponoći tolerisati samo gluho glamočko. Tu naredbu je tu i tamo kršio samo vrač Laktašenko, gosteći Arkanovu ljubu i đipajući za njom kao vilen na gradskom stadionu. Koji se uzgred takođe u dogledno vrijeme ruši, jer se pravi stariji i ljepši za još ljepšu i mlađu ljubu.
Dakle, obuzeti gluhim, administrativci su prekasno vidjeli. Sutradan su neprijateljski mediji bili puni te greške u procvatu. Zalud su se ovi poslije kleli da je to bilo Ništa, ali neprijatelj vidi ono što hoće, a ne ono što jest. Naime, u vidno rascvjetalo banjalučko polje ušetao je kadar sa starijim čovjekom kako gura bicikl pored sebe s vrećom krompira i crvenog luka privezanih špagom. Ispred čovjeka, kao s opruge iskočio je policajac. Istreniran je, vidi se, skok mu se nastavlja na korak gluhog glamočkog.
„Curiiiiik. Ajde nazad. I jope, i jope...“
„Nisam ti ja konj, halo papak.“
„ I jope... i jope... Gdje ti je kaciga, stari? Ne možeš takav u Evropu.“
„Kakvu Evropu, ja ne mogu ni do kuće, vidiš da vučem krompir. I šta mi tu poskakuješ ko mahnit.“
„E ne može bez kacige. I jope... i jope...“
„Šta će mi kaciga, da plašim krompir.“
„Novi zakon. Svi biciklisti nose kacige ili plaćaju kazne. I jope... uh, što je dobro... i jope... Ne možemo se mi razlikovati od svijeta.“
„Inače smo kao isti. Nisi ti dobar. Divi budale, tebe starac ko da je ugrizla muha CC. Latinična. Uzgred, gdje ti ovdje vidiš biciklističku stazu, kad smo već kod toga. Nekad je čovjek u ovom gradu mogao kao dingospo voziti bicikl. Čak i ušikan. Sad od ovih što se laktašaju ne možeš ni da hodaš. Vidiš li ti da ja bicikl guram pored sebe?“
„Gurao ili vozio, bicikl je tu, znači, mora biti i kaciga, uzgred, vidim da je i guvernal iskrivljen, nemaš signalizaciju. I jopeeeee...“
„Slušaj ti mene, ovaj bicikl je iz 1959, ćaća je njim još za onog vakta išo na poso. I to je sve što imam iza njega, sve ostalo oduvano. A luđak si, matere mi, šta mi tu đipaš. “
„Šta je oduvano. Jopeee...“
„Nije jope, ljakso, već opet. Pa tvornica gdje je radio on, gdje sam radio ja, sve, kažem ti. I grad je oduvan. Ovo ti je sad jedna obična selendra.“
„Šta ih oduva. Razvigorac. I jope....“
„E, razvikurac, papak.“
„Ajmo, kazna je 150 markica. I jope....“
„Ma kakva kazna...“
„I jope... Velim ti, ne možeš bez kacige u naš procvjetali period. Ajd požuri, ode mi kolo.“
„Nemam ja para, sad ti kažem, oduvalo tvornice, oduvalo posao, oduvalo pare. Još malo, pa će oduvati i mene.“
„I jope... Nemoj me tu zamajavati. Nema tako gurati bicikl. Ili kaciga ili pare.“
„Šta ili, da nosim ovaj krompir na mom, je li?“
„Ma nećeš ti mene zajebavati, stoko jedna, fukaro.“
Zamahnu palicom.
Administrativci načas zastadoše u kolu, pa kad čuše kako jadničak s biciklom zapomaga Samo nemoj po glavi, druže plavi, zatrupkaše nogama još jače. I jope.
PRIČA O BAMBINU LEMIJU
U dijelu svijeta koje putopisci nazivaju Lemijeva nedođija, jedan bambino pokušava da izmjeni sudbinu svoje zemlje. Tačnije, reljef. Naime, gdje on dječijim traktorom marke DAF prođe, tu trava ne raste. Jer, on nije bilo kakav dječak. Geografsko porijeklo, te odlučujući DNK njegovih roditelja, ovog dežmekastog juniorčića trenutno čine interesantnijim za naučno izučavanje od, svojevremeno, ovčice Dolly. „Ne poredite me s tom kozom“, odbrusio je novinarima rezignirano, mrdajući laktovima što mu je bio tik od rođenja. „Mislite s ovcom“, ispravio ga je novinar. „Ja sam vam ovan Lemi, i ako mi još jednom spomenete tu kozurinu...“, ostatak rečenice je nestao u dječakovoj pljuvački, a novinar je propisno izudaran na opšte veselje i ciku dječakovih roditelja, za koje se primjećuje da više no ikad prate svog bambina u javnim pohodima.
Istovremeno, javnost nestrpljivo iščekuje hoće li bambino Lemi dobiti ukor razrednog starješine zato što ga je neko vidio kako svojim razrednim drugovima i drugaricama drpa mobilne aparate marke Sony Ericsson. Mada i dalje poriče, instaliranje luna parka u njegovom dvorištu mnogi povezuju s dobiti koju je dobio prodajom aparata. S druge strane, Nastavničko vijeće smatra upitnim njegov ostanak u školi zbog širenja netrpeljivosti između đaka suprotnog pola. Bambino se dovodi u vezu i sa pojačanom stopom anoreksije kod đaka, jer su ga nadzorni video snimci detektovali kako krišom krade užinu iz školske kuhinje. Upitan, kazao je kako to jamačno nije on i da video snimci nesumnjivo lažu.
Avanture bambina Lemija već su ušle u usmene legende. Predanja o njemu, naročito u zabačenim planinskim selima dokle ne može da se probije ni ljudska stopa, predmet su interesovanja naučnika iz cijelog svijeta. To je razlog što izdavačka kuća „Zavisne novine“ ubrzanim tempom štampa publikovanu biografiju ovog vražička u nekoliko miliona primjeraka. Knjiga će biti prevedena na sve ruske jezike, uključujući i srbijanski. Uspjeli smo doći do rukopisa ove biografije i sada prenosimo njene najekskluzivnije djelove.
EKSKLUZIVNO: Insert iz biografije
Bio jednom jedan dežmekasti dječak. U svemu je podsjećao na razigranog, veselog vragolanka, ali bi tek pažljivije oko u stisnutim dječijim usnicama prepoznalo naznaku posvemašnje naopake naravi. Naime dječarac, bezmalo već momak često je upadao u jarosnu viku koja se pretvarala u vrijeđanja i pljuvanja njegovih drugara. Možda on i ne bi bio tako jarostan da ga u stopu nije uvijek pratila njegova mama. Šta reći, do majka je majka. Uživala je kada bi njen sin primjenjivao silu, i to najviše prema slabijem protivniku. Jer, i mama je bila poznata po tome što je stajala na lageru s kamenicama i prva gađala prozore na komšijskim kućama ili, što je još gore, glave komšija. Tako je u jednom periodu svog života bila zaratila s cijelim komšilukom. Više nije bilo kuće kojoj ona nije razbila prozore, niti jednog komšije kojem nije rascopala tintaru. U istoriji je to ostalo zapisano kao njegovanje dobrosusjedskih odnosa na miran način. Sina je odgajala kako uvijek mora da štiti pravo na sopstvenu silu. Dječak je upijao svaku riječ i gledao je s obožavanjem. Njegovi zamrljani rumeni obraščići sjajili su se od sreće kada bi šamarao djecu iz okruženja, a mama pazila da mu ova ne uzvraćaju. Kad je bio manji, pratila bi ga u vrtić da zagovara drugu djecu, dok bi ona vješto džeparila dječije novčaničiće. Kada su već napunili svoje kasice-prasice, iz čiste navike, dozvolila mu je da sada sam potkrada sve oko sebe, tako da je njegov rani školski uzrast obilježila maestralna krađa mobilnih telefona, ali se mališa nije zaustavio na tome. Zarada od pokradenih aparata je bila tolika da je majka dozvolila sinu da u dvorištu ispred kuće napravi luna-park. I sreći nikad kraja. Dječak je vrišteći i pun neizrecivog zadovoljstva gurao sve one koji bi otvorenih usta zastali da pogledaju sva ta čuda. Od silnih udaraca, oba lakta su mu bila zamotana. Majka je od njegovih malih nogu primjetila da su udarci laktovima poseban specijalitet njenog sina. Zato ga je uvijek vodila sa sobom kad je išla na tržnicu, vješto bi joj krčio put kroz gomilu. Kada je njen mali dežmekasti dječak jednom izdžepario cijeli razred, odlučno je otišla direktoru škole i odalamila mu šamarčinu. Nakon što ju je zabezeknuti čovjek upitno pogledao, popravljajući rajf na razbarušenoj kosi, rekla je da je to unaprijed, kako se ne bi usudio da njenog sineka ikad optuži za neku krađu. A ona je čula da se upravo sprema.
Sinu je uvijek naglašavala da je sila njegovo apsolutno pravo zagarantovano Debilskim sporazumom ili interno, Sporazumom s đavlom. Naime, tada se žestoko parila s njegovim ocem, s kojim je bila u grešnom odnosu. Morala je priznati kako je taj grijeh ipak rascjepio njenu dušu. Tako je svog malog sineka naizmjenično i mrzila i volila. Istinsku harmoniju osjećala bi tek ponekad, kao kad je onomad u šetnju sokakom pošlo njihovo malo trojstvo. Javna je tajna da ju je njen ljubavnik opčinio još dok je bila u čukunbabi. Davala bi mu se bez glasa, dok bi on po njoj pomamno upražnjavao pozu broj 342, koju je ona pobožno nazvala „kazačok.“ Nije se obazirala na činjenicu što je on bio manje sentimentalan, pa je to nazivao tucanjem u mozak. Mada joj je stalno stavljao do znanja da je obična bjednica, kakvih on na tuce može da nađe u prvom moskovskom metrou, jednako ga je gledala s obožavanjem. Da se za nju zainteresuje takva ličnost, nekad je bio samo pusti san. Premda ju je ostavljao kad bi joj bilo najteže, uvijek joj se vraćao i u znak svoje neobične sklonosti, nastavljao je kinjiti. Naravno, nije smjela biti na kraj srca i prepustiti se malodušju. Tako bi, za njegovih dolazaka u njen sokak, uzimala sineka za ručicu, pa bi ga turala između njih dvoje. Činili su čudan prizor od kojeg bi ljudi sklanjali pogled ili se pak cerekali. Jednom je lopatom izudarala neku grupu turista koji su se pri pogledu na njih cenuli od smijeha. Druge je opet poštedila, jer su ih uslikali u njihovoj blagdanskoj šetnji na Ušću. I sad čuva tu fotografiju kraj starog špigla na natkasni. Ona u kućnom haljetku s hladnom trajnom poskakuje na jednoj nozi, jer joj je drugu tokom „kazačoka“ maltene otkinuo (i sad se zacrveni i na samo sjećanje na tu noć), mali liže sladoled, već za glavu viši od nje, ljubi ga majka i njen slatki mali dorogoi čirilično, okrenut iz poluprofila. To jutro je bio zadovoljan, jer su njih dvoje mnogim dorogoima poklonili brod. Autentični, rafinerijski. Manje je važno što taj brod i nije bio njihovo vlasništvo i što je bilo i puškaranja dok ga nisu prisvojili. Bio je sretan, a slutila je, noć će ponovo biti puna „tucanja u mozak.“
Njena podvojenost je za takvih dana gotovo u potpunosti jenjavala, da bi gotovo iščezla kada je njen dragi pristao da s njihovim sinekom obiđe luna-park. Znala je šta to znači za psihički razvoj djeteta, koji ovaj put nije morao da koristi svoje laktove kako bi pokazao nasrtljivoj prjavoj dječurliji ko je ovdje gazda. Nema veze što će njen dorogoi ćirilično već sutra otići i što će se ukazati tek kada to njemu bude po volji, vrijedilo je. Začepila je usta zlim jezicima, koji je iza leđa nazivaju bludnicom, a njeno čedo malim bastardom, ali sad su svi vidjeli da ona ima svog čovjeka, a njeno djete oca. A kako je mali bio ponosan. Gledala je kako ga djeca zadirkuju da nema tatu, doveli su u pitanje čak i njegov opstanak. Koji roditelj može ostati hladan na to. Uhvatila je kamerom momenat kada je njihov dežmekasti sinek, gledajući oca odozgo u njegovu dragu ćelu (volio je da otima hranu od druge djece, pa je već porastao) razmišljao o onom što mu je mama u dugim noćima pričala o tati. Kako je bio nadaleko poznat po cinkarenju. Upravo, stišavala bi glas dok je on svoja obla koljena grijao u njenom krilu, bio je najbolji. Znao je šta se priča čak u drugom gradu. Dječak bi obično zinuo od čuda, a onda zaspao sav u suzama radosnicama. Još nije mogao da vjeruje da je od svih baš on imao sreću da nastane od njegovih izlučevina. Tačnije, „tucanja u mozak“, stišavao bi svoje misli, jer je znao šta njegova majka misli o ovom terminu. Njemu je bilo svejedno, jer napokon javno ima oca koji s njim lagano šetka po luna-parku. Čak mu je u jednom momentu šapnuo kako mu se sviđaju boje neona. Kao u Las Vegasu. Imali su iste vizije. Jednog dana kad oćelavi još će mu više sličiti. Što se tiče cinkarenja ili prisluškivanja, taj gen je u sebi s ushićenjem prigrlio. Tu noć se upiškio u krevetu od sreće. Majka mu je ujutro odmah odalamila šamarčinu, jer ju je dobrano zapišao, ali šta mari.
A onda su počeli dječiji strahovi. Dječakovo zapomaganje obično bi započelo u ranu zoru.
„Mamaaa, tataaa....“, vrištao bi maleni, dok mu se čelo rosilo znojem.
„Sine, mama je ovdje, ne boj se“, tek bi tada u punoj mjeri shvatala šta je samohrana majka, proklinjući svog dorogoja čirilično i njegovu kurvanjsku narav, koja ga je uvijek odvodila daleko od njih.
„ Mama, hoće da mi otmu luna park.“
„Ma ko sine. Ti kopilani, e neće moći. Nije mama hranila svog junaka da poraste da bi ga sad neko tlačio.“
„Majko, ne seri, znaš da i sam umijem oteti hranu za sebe.“
„Slušaj ti kopilane, umiješ, ali dok ja pazim da te niko ne ometa prilikom otimanja.“
„Eto, i ti kažeš da sam kopilan. Kao i oni što pričaju da nemam ni majku, ni oca.Ajooooj....“
„Ajde smiri se, moraš slušati svoju mamu. Ti si moje čedo, mama je malo bila ljuta, ali samo kad ne slušaš. Sine, otac je nekad kolac, ali mama je uvijek tu, zapamti. I kad nisam tu, zapravo jesam.“
„I kad nisi tu zapravo jesi. I kad nisi tu zapravo...“ glas mu se sve više gubio.
Sljedeći noći, vrisak je uslijedio nakon što je mališan došao iz škole sav uplakan. Nastavnici su nekako saznali da je luna park nastao kao posljedica maloljetne delikvencije. Optužili su ga da je kao tek propupali pubertetlija aktom nezakonitog otuđivanja mobilnih aparata od svojih vršnjaka upriličio sebi dobit od koje je napravio luna park, a ostatak pohranio u kasicu-prasicu. Nastavnici su problem iznijeli pred Visoko nastavničko vijeće, gdje je odlučeno da se mališan prije upućivanja u popravni dom mora podvrgnuti detaljnom pregledu kod kliničkog psihologa. Izgledalo je da je njen sinek to dobro podnio, ali se tokom noći opet prolomio vrisak.
„Tata, hoću tatu, taata...“
„Sine, sine moj.“
„Mama, tu si, mamice...“
„Tu sam čedo mamino, a i otac će ti ako bog da stići.“
„Mamice, ti kao garant mog dolaska na svijet i saučesnik mog otuđivanja mobilnih aparata moraš polupati stakla na toj školi kako bi im jasno stavila do znanja da mene niko ne može optuživati, a pogotovo slati školskom psihologu. Hoćeš li mamice, hoćeš li...“
„Ne brini, neće mama dozvoliti da taj sukob eskalira, niti da ti bilo ko nameće svoju volju. Ukinućemo školu, nećeš se više ni osvrnuti na nju.“
„Tata, hoću svog tatu. Oni smatraju da je razlog moje delikvencije taj što potičem iz nesređene, vanbračne zajednice narušenih odnosa gdje se ne zna ko je mati, a ko otac. Hoće li doći tata i garantovati da sam ja plod njegovog jebanja u tvoj mozak.“
„Ne balavi, rekla sam ti da to nije jebanje u mozak, već kazačok. Uostalom, još si mali da bi razumio neke stvari. Doći će tata, ne može on bez mamice, ma kakve ga bjelosvjetske fufice spopadale. Njemu kazačoka na moj način nikad dosta, ma šta on pričao.“
Obujmivši punačke ručice oko majčinog vrata, pokučavajući da odagna strepnju, dječak je zaspao. Te noći je sanjao kako stješnjen između roditelja na svom traktorčiću pobjeđuje u Nedođija trophy. Kada se okrenuo iza sebe, krajolik je podsjećao na površinu Mjeseca. Bio je sretan kao nikad do tada.
(Dio iz opsežne biografije bambina Lemija)
Prvi roman iz Banjaluke o etničkom čišćenju u RS
„Četvorolisna djetelina“ Radmile Karlaš iz Banjaluke, prvi roman iz Republike Srpske koji otvoreno govori o etničkom čišćenju u tom entitetu, predstavljen je u Novom Sadu. Autorka je na promociji kazala da je knjigu pisala jer je Bosna i Hercegovina njen lični bol: „Bosna je moj bol. Znači, Bosna je ta koja je tako ispresjecana, tako brutalno pokidana, tako je iskrvarila…
Svaki normalan čovjek u Bosni i Hercegovini osjeća kao da je on lično iskidan. Tako se i ja osjećam. I sad je sve to nekako iskrpljeno i ja takva hodan kroz život…
Karlaševa oštro osuđuje nacionalni ključ po kojem se sve u Bosni i Hercegovini određuje: „Lijepo je biti zaklonjen. Ja ovdje pišem i o tom sindromu stada. U stadu ste stvarno zaštićeni ali zaudara. E, sada, ako krenete nekim svojim putem - onda ste na vjetrometini i onda vas zaista niko ne štiti. Ali vrijedi. Na čistom ste zraku. Imate da prođete jedan tegoban put, ali vrijedi!”
„Četvorolisna djetelina“ je prvi roman iz Republike Srpske koji otvoreno govori o zločinima koji su u njoj počinjeni nad Bošnjacima, o etničkom čišćenju u spisateljičinom gradu i temama o kojima se u većini slučajeva ćutalo u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Radmila Karlaš na kraju je poručila: „Zlo je u svojoj suštini vrlo opasno, ali je jadno.“
Radmila Karlaš je kao novinarka radila za mnoge svjetske i domaće elektronske i štampane medije, poput Glasa Amerike, BBC-ja, WDR-a, sarajevskog Svijeta, BH Dana i VIN-a, a radila je i za Amnesty International. Zbog svog javnog angažmana u zemlji i svijetu, kao bespoštedni kritičar i oponent akterima razdora i nacionalističkog politikanstva na teritoriji bivše Jugoslavije, neretko je bila i u neposrednoj životnoj opasnosti u rodnom gradu Banjaluci.
Autor: Dinko Gruhonjić, Novi Sad Odgovorni urednik: Ivan Đerković
MHxJU - Medienhilfe Ex-Jugoslawien (njemački portal za medije iz xJugoslavije)
Prvomajska bajka
Svetlana Slapšak 01.05.2010.
U svome romanu Radmila „prepisuje” svoja sećanja na događaje koje je videla ili ih čula. Njeno novinarsko poštenje prepoznaje se u navodima izvora ili u formulama kojima je proveravala tačnost pojedine priče. Književnica je zatim „pomešala karte”, stavila priče u svoj svet, postavila ih pred ogledalo ličnoga: negde u pozadini naslućujemo i lik mlade žene. Umesto da se bavi samo svojim životom, i u književnost izlije svoje ljubavi i razočaranja, ili da recimo piše poeziju, Radmila Karlaš ne može drugo, već da u svojoj okolini vidi ono što ona jeste bila: rasadnik čudovišta, svakodnevnih malih frustriranih primeraka iz zapećka, koji su dobili jedinstvenu životnu šansu da se osvete svakome ko je drugačiji... ne zbog posebno zavodljive ideologije sa bogatom naracijom, nego zato što se pružila prilika da budu zli, a da im se to plati. Radmilina slika srpske većine u severoistočnoj Bosni nije nimalo preterana: ona samo poziva i ostale da tako sagledaju svoju sredinu, da se ne zaslepljuju, ne zaćutkuju sebe doživotno, da ne padnu u bedno trgovanje koliko naših – toliko vaših. Na posleratnim pijacama sa kostima postiglo se čak i to da je mala većina srpske skupštine u Beogradu odlučila da prizna zločine u Srebrenici (ali ne i genocid), pa i to da je prethodni predsednik Republike Srpske smogao snage da se u Sarajevu izvini za zločine nad sunarodnicima. Rasprava sada teče, sa istim ubilačkim strastima, oko terminologije: ubiću te ako upotrebiš reč genocid. Ništa novo na tzv. „zapadnome Balkanu” - Grci već decenijama vode verbalno-administrativni rat protiv imena Makedonija na svim međunarodnim nivoima.
Šteta koju su prouzročili samo administraciji ES mogla bi biti lep doprinos u sređivanju današnjih dugova. „Ime ruže” još uvek ubija, kao što je Umberto Eko pokazao u svome najboljem delu. Radmila Karlaš piše potpuno novom prozom, koju možemo razumeti tek ako razumemo pritisak pod kojim je odlučila da zameni jezike, i da kaže sve što pre nije smela – ne zbog pritiska, nego zbog profesionalno određenoga diskursa. Zato njen roman nema ničega publicističkoga, ničega novinarskoga, ničega na brzinu sklepanoga, ničega traženoga. To je koncentrat užasa, sleđenog i kontrolisanog, namerno prozno disciplinovanoga, namerno osiromašenoga, namerno svedenog na samo najvažnije bleske značenja. Ledena poezija u prozi? Kada slušate književnicu koja je upravo izmislila potpuno nov stil pisanja o ratu, čini vam se da bi malo od te hladne distance prema sopstvenome delu dobro došlo nacionalnim ili tržišnim književnim veličinama diljem sveta. U Ljubljani ju je slušalo nekih dvadesetak zainteresovanih, pre svega brodolomnika iz rata. Simpatična publika, ali možda ne baš sasvim ona koju bi Radmila zasluživala. Možda će se pojaviti onda kada ih više bude pročitalo knjigu. U svakome slučaju, bilo je izuzetno iskustvo slušati autorku koja govori analitički, a piše entropijski, i kako se sama kritički opredeljuje odnosno demitologizuje svoje pisanje. Pri tome ona obavlja posao koji kritičari nisu obavili, niti u Ljubljani niti drugde. Ne mislim na to da autor baš nikako ne bi smeo da ima pravo da tumači svoje delo, već na sasvim izuzetan primer Radmila Karlaš, koja se u svim svojim komentarima udaljava od svoga dela, opredeljuje ga kao nešto sasvim lično i mnogo manje važno od stvarnosti u kojoj živi. A o njoj ona ima dobro izgrađeno mišljenje, više mišljenje istoričarke nego književnice: „Nažalost, i ovdje se mnogi bave posljedicama, a ne uzrocima rata. Krleža je cijeli život trubio o tome kako malo poznajemo i sebe i svoju istoriju. Slutio je, zapravo, znao je šta bi se moglo dogoditi na ovim prostorima i prema sopstvenim riječima bio jako sretan što to neće dočekati.
Ovaj rat nije počeo kad je počeo. Pripreme su krenule mnogo ranije, dok smo svi uljuljkano spavali. Te zle namjere tvorene su jako blizu. Bosna i Hercegovina je bila žrtveni jarac. Ali, kako rekoh, duga je to tema i ja već odavno nemam živaca uvijek iznova objašnjavati da korijen ovog rata nije u tobožnjoj mržnji jednih naspram drugih, već da je ova lijepa bosansko-hercegovačka isprepletenost poslužila kao razarač u rukama istrošenih političara, kojima je rat bio jedina solucija da ostanu na vlasti.” Proza Radmile Karlaš je posebna i po sasvim novome tematskome krugu koji je unela u ratnu prozu: to je seksualnost. Seksualne frustracije koje opredeljuju „maloga čoveka” da postane zločinac još nigde nisu tako opisane kao u ratnoj prozi Radmile Karlaš. Objašnjenje – hromo kritičarsko objašnjenje, da se razumemo – jeste u tome da ona piše i inovativnu ljubavnu prozu. Evo kraja jedne njene ljubavne priče: “Sretali se nisu nikada više, ali su riječi pljuštale s kraja na kraj telefonske žice. Odbijala je svaku njegovu namjeru da u njoj čuje svoj eho, ali je bila svjesna da ne može uzmaknuti. U protivnom, bilo bi to isto kao pocijepati se na dva dijela. Moralo je tako ostati i kada je njegovo zemno tijelo u jednostavnoj urni pokriveno crnim mermerom. Samo je naprslo ogledalo.” Književnica koja mrzi rat i u stanju je da ga secira sa ubistvenom tačnošću, i koja istovremeno zna da opiše zapletenu igru seksualnosti? Kada bi postojala, kao u nekim drugim zemljama, institucija „gradskoga” pisca, bar na izvesno vreme, volela bih da taj grad bude u Sloveniji, i da se Radmili Karlaš kupi mir za pisanje, dogovaranje prevođenja, još pisanja. Ovaj tekst je napisan kao prvomajska bajka, želela bih da srećan kraj označe još mnoge knjige: „I od tada je pisala zauvek, i još toliko da vam ne umem sve ispričati”.
Priče o stvarima Peščanik.net, 01.05.2010.
klikni na naslove za odlazak na navedene Net portale
Comments
Post a Comment