Radmila Karlaš

Search This Blog

I kojem zidu treba da se molim...

on February 04, 2015

Get link
Facebook
X
Pinterest
Email
Other Apps

Get link
Facebook
X
Pinterest
Email
Other Apps

Comments

Suze Fahrete Jahić

Piše: Radmila Karlaš Nikada nisam slušala Lepu Brenu. Nije me ni zanimala. Izuzev kad bi u kafani drmnula Jugoslovenka. Kao jednu neizlječivu ljubiteljku kulturnog, geografskog i svakog drugog pojma prostora bivše nam, pjesma je mogla da me rasturi na djeliće i ponovo sastavi. Po šavovima. A i spot mi je bio fenomenalan sve sa onim jugoslovenskim zastavama, hrapavštinom Vlade Kalembera i urlikom Alena Islamovića. Ovu pjesmu sam voljela da slušam do daske, kako ja ne bih vrištala od tuge i jada. Kada smo šetali uoči prošle Nove godine, naletili smo izdaleka na koncert Lepe Brene na otvorenom. Nije mi palo na pamet da se približim, da zastanem. I to ne samo zbog našeg udomljenog, razigranog i velikog crnog labradora. Bila sam užasno ljuta. Koliko ovo košta. Na šta sve troše naš novac. To što je Brena došla nisam toliko osuđivala, svi idu tamo gdje ih zovu i plate. Ali ja im to neću ni pogledati, a kamoli slušati. Udaljili smo se brzo. F...

AMIGO - Kad se Banjaluka smijala

Piše: Radmila Karlaš Pričao nam čika Ibac kojiput u Alibabi kako je Josipov djed po ocu, Marko, pod dejstvom dobre kapljice znao zanoćiti na groblju u Boriku, pa kad bi se onako mamuran pridigao, povikao bi na nadgrobne spomenike; Kud ste svi vi pošli ovako rano? Pošli, ne pošli, Marko je i kraj života, a skončao je prilično mlad, dočekao sve se jednako šegačući. A čika Ibac ga se dobro sjeća, jer je u njegovu kuću kao dijete zalazio više do u svoju koja je bila velika, bogata, imala je baštu, cvjetnjak, čardak i još štošta. Tačno tamo gdje je dugo bila roštiljnica Stari fijaker. Josipov otac Jozo, sin onog gore pomenutog Marka, bio mu je najbolji prijatelj i komšija. Onaj isti Jozo što je moju dragu komšinicu Blažu, Josipovu mamu, ubjedio da će roditi tako što će ljekar kaubojskim lasom poroditi dijete, odnosno izvući ga napolje. Osvrtala se Blaža tako po rađaoni, sve pogledom tražeći laso. Nekom zgodom ili nezgodom, sjedi ona ljuta kao puška kad ulazi či...

Kako sam otišla na sahranu Vesne Pajazetović

piše: Radmila Karlaš Ispalo je gotovo slučajno. Mom prijatelju se pokvario auto, pa sam ja uskočila da ga odvezem. On se družio sa Vesnom Pajazetović. A ja. Nikad. Znala sam je oduvijek, iz viđenja, a da ništa pod bogom milim nisam znala o njoj. Voljela je pse, to se vidjelo. Uvijek je vodala nekog. Mogla je komotno da bude bilo šta, ja o tom svejedno ne bih imala pojma. I ne bi me ni interesovalo. Nekada smo bile u društvu gdje neko zna nekog, klimnule bi i to je bilo to. U prolazu, ja sam je opet nekako poznavala. Po osjećaju. Nju je znao cijeli grad. Onaj što je sad razbucan po svijetu, ali i ovaj što je ostao. I onaj svijet što se pridodao gradu u međuvremenu. Neki momci stoje malo dalje od mjesta gdje će spustiti sanduk i kažu, Mi smo se nje bojali kad smo bili djeca. Osmjehnu me ta definicija djece, sada već odraslih. E, Vesna Pajazetović se doimala opasnom. Onako vižljasta, crnka, kratko ošišana i izuzetno lijepa, koja obožava pse, uljevala j...

Powered by Blogger

I kojem zidu treba da se molim...

Comments

Post a Comment