piše:Radmila Karlaš
Kažu mi da je Ale umro, a ja ne vjerujem!
Često srećem Alu poput preostalih sugrađana ili sugrađanki. Ja doduše mislim pomalo pristrasno da se to meni dešava češće nego drugima, pa ga tako trefim osim na banjalučkim ulicama, valjda na svim mostovima, dženazama, bome i u ćevabdžinicama, kafićima, restoranima, parkovima, uz Vrbas, niz Vrbas, ukratko - svuda.
I onda ga odjednom nije bilo nigdje. Čujem, u bolnici je. Taman naumim da ga posjetim, kažu, izašao je. I trčim tako neki dan kao mahnita, ko će znati šta me spopalo, biće da sam jurila da pazarim cigarete na rijetkim preostalim kioscima u gradu, kad eto ti Ale. Sva sretna promjenih putanju i sjurih mu se u naručje. Tačno ispod onog sata na autobuskoj stanici u Boriku, blizu zgrade Titanika. Zdravili se, izljubili, popričali. Da, biće sve dobro Ale, ponovila sam i ja u sebi nakon što smo se rastali. Ali, nije u pitanju Ale i njegovo zdravlje. On je meni rekao da će meni biti dobro. Da bi se bolje razumjeli, nisam ja od onih kojima treba govoriti da će bilo šta biti dobro, jer ja znam da hoće, budući da sam šampionka u saopštavanju pozitivnih stvari, prvenstveno samoj sebi. Ali, Ale je nekako proniknuo u moju nutrinu brzinom i sposobnošću rendgenskih zraka, pa je razlika između mog mantranja i njegove više puta ponovljene misli bila značajna. Jer ja sam se čim je to izgovorio, osjećala dobro. Kao što nisam od kada je na krajnje misteriozan način nestao moj pas Toto Vuk, avgusta ove godine. Nakon nestanka mog psa, ništa mi više nije bilo dobro. Eto, Ale je i to znao bez da mu kažem.
Kao što je oduvijek sve znao. Recimo onomad dok smo sjedili sto do stola Kod Muje. U onoj manjoj uščupernijoj ćevabdžinici, na Haništu. Brbljam ja, brblja on, riječi nam se prepliću i priči nikad kraja. Iznikoše odnekud fragmenti sjećanja na zemljotres 69., pa se onda vratismo još unazad i strovalismo u Alino djetinjstvo. Lijepo me pozvao u goste. Slušam kako je znao da će se desiti potres u Japanu, jednako kao i onaj oktobra 69. u Banjaluci. Nije to meni čudno, ma jok, sjećam se i svojih čula. Otvaranja očiju u mraku i iščekivanja, nakon čega bi obavezno zatreslo.
Nama dvoma misli se prosto sudaraju, ali nema povrijeđenih. Nisam ni izgovorila, a Ale već odgovara. Ne, ne odgovara, nadovezuje se i to ne na moju riječ, već na misao. Nekom magijom, on se uvijek nađe u blizini kako bi mi pomogao da izbacim sav višak iz onog što roji moje misli. U nekoj dimenziji, Ale jednostavno nabasa na moje misli i onda mi u nekoj drugoj pomogne da ih sredim. I tako sam ja žvakala svoje krpice i taman posegnula za lukom, puno luka, kada sam u djeliću sekunde prepoznala Alin pogled koji gotovo da nije imao ništa s opštim utiskom koji njegova mala figurica ostavlja, dok je i on naizgled zaokupljen jeo ćevape. Ja taj pogled i izraz poznajem. To su stare oči. Sveznajuće i bezvremene, smještene kao slučajno u to krhko tijelo. Tu sam, govore oči koje gledaju u vas, a zapravo su odijeljene od svijeta nekim svojim čudnovatijim bivstvovanjem. Čisto da se ne zaboravi.
Zagledana u izraz u njegovim očima, potkačujem čašu s pivom koja se razbija, a žućkasta pjenušava tečnost razlijeva po stolnjaku. Ale nudi da plati štetu razbijene čaše. Ponavlja to kao mala papiga. Nema potrebe, ponavljam sad i ja, ne, ne i ne. I osoblje ne želi da čuje za to, a odbijaju i da ja platim štetu. Osim što je dobri duh, Ale je i pravi džentlmen.
Taj dan je sjećam se, okupan suncem, proljetni, taman kako treba, ni pretoplo, a ni prehladno. Očekujem da mi ljubičice i visibabe niknu iz krpica. Uto Ale kaže, zna me od malena, pa pokaza rukom do ispod stola, kad sam bila malecna, e ovolicna curica. Meni se to nešto jako dopada. To mi nekako dođe kao da sam od kada sam bila tolicna bila pod nekom velikom zaštitom. Kažem mu, Ale, ti si moj melek. Meni to melek baš nešto liježe na jezik i onako ga spremno prevalih preko usana. On me za tren duže gleda i pita me za roditelje. Kada sretne mog oca, hoće da ga poljubi u ruku. Tatu to uvijek toliko gane i gotovo da ga rasplače, ne dozvoljava mu i onda ga Ale ljubi u rame. Ale me rijetko sreće s roditeljima, valjda što sam sad velika cura. Ali on zna čija sam. I još mnogo toga od kada sam bila ovolicna. Tako da sam ja pouzdano odrastala pod njegovom zaštitom, podjednako kao i pod roditeljskom. Ne bih sad da to previše objašnjavam, uzmimo da je jednostavno tako.
Ipak, evo jedan primjer, ono kad me Ale zasuo kestenjem. Nisam ih se mogla nagledati, mada su to bili oni isti što su nam se odvajkada drobili pod nogama, dok smo šetali po raskošnim banjalučkim alejama. Dobro, bar su
nekada bile raskošne. I tada bih ponekad, kao i toliki drugi zastala, podigla poneki kesten i ćušnula ga u džep ili torbu. Isto je to kestenje, a ipak nije. Jer, ovi Alini izgledaju ljepše, boje su sjajnije, sve u vezi njih nekako je drugačije. Imaju brate neku magiju. Stojim tako posred aleje, držim kestenje na dlanu i sretna sam. Imam svoje prirodne dragulje i moj je cijeli svijet. Nije se naravno radilo o kestenju, Ale bi sve što bi taknuo prožimao aurom čudesnosti. Kestenje je usljed njegovog dodira dobilo svetačke moći. Stavila sam ih u torbu, potom u jedan, pa u drugi ruksak. Bile su to burne godine, trčalo se s aerodroma na aerodrom, prevaljivale se razdaljine, a kestenje sa mnom. I tamo gdje je nešto ranije tle podrhtavalo u razornim zemljotresima ili gdje će koju minutu poslije odjeknuti bombe ili se raznijeti ljudi-samoubice. Tragedije me nisu sustizala, zahvatale su tek trag mojih stopa. Na tim putevima, pogubila sam i kestenje. Ali mi je Ale ubrzo dao kamenčiće. Opet ruksaci, putovanja i Alina svetačka moć koja štiti.
Kada prošetam svojim životom unazad, Ale je uvijek tu. Od kad sam bila ovolicna. Nedavno gledam, na tografijama s mature jasno se vidi, u svom bezvremenom obliku. Koliko on uopšte ima godina, kada uvijek izgleda isto. Evo je, sljedeća fotografija, nekoliko godina nakon mature ponovo smo se okupili u Kazamatu, ma nije moguće!, uporedo s našim pogledima, objektiv je uhvatio i Alino lice. Kako je to moguće kad sam sigurna da ga tad nisam vidjela. Nađe Ale načina. Uostalom, pogledajte vaše fotografije, mislim da i vas prati ta magija. Sad već vjerujem da je Ale u stanju da se multiplicira i istovremeno nađe na bezbroj mjesta. Ako neki grad ima svog dobrog duha zaštitnika, onda Banjaluka svakako ima Alu. Zamislite grad koji ima živog duha zaštitnika, možete s njim čak i da pričate.
Ale onomad Kod Muje, kao što rekoh, jede ćevape, ja krpice. Svako malo hrani golubove koji slijeću. Golubovi naginju glave usljed frekvencije Alinog glasa, a potom guču. Sporazumjevaju se, tu pred mojim očima, čovjek i ptice.
U frekvenciju se mješaju glasovi, ljudi koji prolaze pozdravljaju Alu, mašu rukom, osmjehuju se. Dan je i dalje osunčan, golubovi odlijeću, a ja napokon jasno vidim da i Ale leti s njima i posmatra svijet iz tih visokih, udaljenih perspektiva, premda se čini kao da i dalje sjedi za istim stolom. Da, za stolom sjedi čovjek, brižno odvaja komade hrane za neke druge golubove koji ga čekaju, dok mu ljudi, u svom zamišljenom samarićanstvu prilaze, doturajući mu novčanice ili neke druge sitnice. Premda svi znaju da Ale ništa ne ostavlja za sebe i „da mu desna ne vidi šta radi lijeva“, te da je njegov životni stil da je davanje primanje, nikom se ne dodvoravajući, nikog ne želeći fascinirati, ni hodžu, ni popa (hodže i popovi često ne prepoznaju čin ljubavi kroz koji Ale usred dženaze ili sahrane zafrljaci bombone na njih,
ali to je već njihov problem), malo ih i sluti koliko je Ale zapravo iznad svih nas. Šetajući gradom taj naš dobri duh ukazuje, saopštava, pokazuje. Nije riječ o regulisanju saobraćaja, pravljenju ostrva na Vrbasu, niti o njegovom legendarnom pogađanju životinja i brojeva iz čokoladica naše mladosti. Niti o hodanju ogradom Gradskog mosta, čime se upisao u Knjigu legendi nekih banjalučkih Ćorkana. Ne. Ale je mnogo više i mnogo dalje, poput onih golubova na nebu, za koje mi u našoj ljudskoj gluposti i oholosti mislimo da zoblju milostinju koju im mi dajemo, što bi rekao moj brat Dado.
Često razmišljam o Ali koji ide banjalučkim ulicama i komunicira s mnogo suštastvenijim svijetom, do što je onaj što ga ljudi u svojoj ograničenosti doživljavaju stvarnim. Tad budem sretna što hodam tragovima njegovih stopa. I znam da sam ja, a ne on, ta koja zoblje milostinju. Njegovu milostinju. Samo što Ale to ne bi nazvao tako. U njegovom poretku stvari, milostinja je drugo ime za ljubav.
(4.12.2018.)
Comments
Post a Comment