TAKO JE GOVORIO SREDOJE

 
 


 
 

                            PODNOSIO SAM VELIKE ŽRTVE, ALI JE MENI SPORT SVE VRATIO 

 
 

Svog sagovornika se, reklo bi se, sjećam oduvijek. Činio je Banjaluku kao neki spomenik. Sretala sam ga bezbroj puta, mada se nikad nisam pretjeran zanimala za sport. Ali je bilo nemoguće previdjeti burne rane 
sedamdesete, kada je cijeli grad pohrlio na ulice da dočeka Šampiona. Iza Šampiona stajao je baš ovaj čovjek koji sjedi nasuprot meni, sitan, a krupan gromada zapravo, njegova silna energija, prepoznavanje talenata i neumora rad s njima. "Boks je bio moja najveća ljubav, kojem sam posveti život, podredio mu sve, čak i porodicu. Za mene nije bilo izgubljene bitke, radio sam danonoćno i zato sam nešto i postigao. Ponosan sam na sve što sam uradio, jer sam to radio za svoj grad, čiji sam veliki dužnik. Radio sam za svoju zemlju, Jugoslaviju. Bio sam selektor, bio sam direktor najuspješnije jugoslovenske reprezentacije u jugoslovenskom boksu, koja je na Evropskom prvenstvu u Budimpešti osvojila šest medalja, a na Balkansko šampionatu u Prištini 12 medalja. Kako da ne budem onda ponosan na sv što sam uradio. Bio sam u sarajevskom "Željezničaru" i tamo sam od niče stvorio nešto i dokazao da se uspjeh samo radom i radom može postići, a n 
praznom pričom. Istina je da sam takođe bio član i predsjedništva opštinsko saveza Jugoslavije, međutim, ja sam jedan od onih ljudi koji nisu htjel samo fotelju. Stvarao sam boksere i učestvovao u radu predsjedništva 
Bokserskog saveza, dok su drugi delegirani po bilo kom osnovu i to je sportu donijelo najviše štete. To što su ljudi po nekom neprihvatljivom ključu dolazili do mjesta Predsjednika saveza. Desilo se tako da predsjednik Bokserskog saveza bude čovjek sa Kosova gdje nema ni kluba, a on bi po nekom principu stizao tu. Nisam u sportu nikada bio profesionalac, već samo amater 

Podnosio sam velike žrtve, ali je meni sport sve vratio. Prošao sa mnogo svijeta, susreo mnogo prijatelja, te mi nije žao zbog svih tih žrtava Bilo je lijepih trenutaka, pa kada bi se sve to moglo izmjeriti, možda ja ipak 
dugujem sportu više nego sport meni." U tim poratnim vremenima, kada je nastajao ovaj razgovor, prije dvije 
i po decenije, moj sagovornik, Sredoje Zekanović, bio je privremeno generalni direktor R.K. "Boska". Bio je do juče predsjednik Sportskog saveza grada, ali više nije, jer, kako kaže, nema vremena za to. "Zamolio sam da me oslobode i svih druguh funkcija u sportu, izuzev što ostajem vjeran boksu, bokserskom klubu Slavija, od kojeg i počinje moja karijere sportskog radnika. 

Moj sagovornik ima specifične oči, kojima odjednom odluta, mada me i dalje gleda. Kada nastavi razgovor, shvatam da se zagledao u prošlost. "Marjana sam (Beneša, op.a.) zapazio kada je imao 16 godina, a u Banjaluku ga doveo sa nepunih 18. Išao sam s njim od borilišta do borilišta, postizalismo uspjehe i mislim da je on jedan od mojih najvećih uspjeha u sportu.Međutim, ne treba zanemariti ni upjehe Antona Josipovića, koji je bio olimpijski pobjednik. Časno se držao i borio za reprezentaciju Jugoslavije, a sad, koliko znam, živi u inostranstvu. On je otišao u profesionalce prije rata, tamo je i ostao, tako da o njemu mogu da kažem sve najbolje. Čini mi se da sada živi u Švicarskoj, inače je registrovan kao bokser, ali se više ne bavi boksom. O Marjanu znam da živi u Rijeci, da je nedavno imao profesionalni meč u Slavonskoj Požegi i da je pobijedio. To su ljudi s kojima sam ja proveo dosta vremena, kao direktor i selektor jugoslovenske reprezentacije, koja je bila sastavljena od svih dobrih sportista, dobrih boksera i ostali su mi svi u lijepom i najboljem sjećanju."

 Pitam ga da li mu se javljaju, a on kaže da mu se Anton Josipović javio prije dva mjeseca, dok Marjan još nije. Često ga kontaktiraju Miljenko Rubelj i mnogi drugi. Njima je, kako kaže, podario naljepši dio života i ostali su mu u prekrasnom sjećanju. Rastali su se kao ljudi, jer svako ima svoje životne puteve. Kaže da ga prijatelji pitaju da li je gledao posljednji bokserski meč za profesionalnog prvaka Hrvatske. "Nisam gledao, ali me pozvao prijatelj koji ga je gledao, u pitanju su bila dva meča, jedan gdje je u Rijeci pobijedio Asmir Vojinović, a drugi u Zagrebu. I za jedan i za drugi meč, kako su mi rekli, trebalo je da pobijedi Anton Josipović, ali sudije su drugačije odlučile kako se to već dešava. Anton je to podnio sportski. Inače, još iz amaterskih dana, njih dvojica, Asmir i Anton, vodili su žestoke borbe i uvijek je pobjednik bio neizvjestan. Ne znam koliko je bila objektivna odluka sudija, navijao sam za Antu, ali mi je bilo teško kada sam čuo da je Marjan Beneš, Antin klupski drug i saborac, bio na onoj drugoj strani. Ipak, i Asmir Vojinović i Anto Josipović su dobri momci i sve je to borba za goli život. Mislim da ne treba zamjeriti ni Marjanu što je bio sekundant Vojinoviću, jer ipak boks nije uzalud nazvan plemenitom vještinom. Ljudi se gore u ringu tuku, da bi se poslije družili kao najbolji prijatelji. Mislim da su oni i u ovom slučaju poslije meča zajedno sjedili i nastavili sa svojim druženjem." Sredoje Zekanović je prvi u nekadašnju Jugoslaviju doveo strane boksere... 

"Lumumba je jedan od najboljih boksera koje sam ja vidio u svojoj sportskoj karijeri. Odijambo isto tako. On je nosilac Zlatne medalje. Bili su u Švedskoj kada sam sa B.K. Slavija boravio tamo, ostavili su na mene 
snažan utisak, i ponudio sam im da dođu u Banjaluku, kazao im da je Banjaluka lijep grad i da će Slavija ispuniti sve uslove prema njima. Slavija nikad nije bila bogat klub, ali je bila veliki klub po mnogo čemu. Nijedan njen bokser nije ostao na ulici nakon završetka svoje karijere. Svi su oni rješavali i svoje stambene i životne probleme. Na našu veliku sreću, bili smo poznati i u Evropi kao korektni prema svojim sportistima. Banjaluka je jedan od rijetkih gradova koji je svojim sportistima pružio sve što se moglo pružiti. 

Marjan Beneš je u Banjaluku došao sa jednom torbicom, a tu je poslije stekao i kuću i kafić i stan, sve. Tako su i ovi čuli za mene kao za čovjeka koji nikad nije prevario sportistu, jer sam ja njima prilazio kao svojoj djeci, 
s njima se družio, putovao, dijelio radost i tugu." Veli da je Slavija mnogo više pružala, nego što je obećala bilo kome. "Tačnije, mi nikome nismo ništa obećavali u smislu da će postati ovo ili ono, da će imati ovo ili ono. Naši bokseri su bili sjajni, pa smo imali razloga da im tražimo stan, kafić i slično. Na kraju karijere, svi su redom bili zbrinuti. Ja sam doveo tri brata Pala. Na kraju su sva tri u Banjaluci dobili stanove zahvaljujući uspjesima koje su ovdje postigli. Otišli su iz ovog grada sa veoma lijepim sjećanjima." 

Prisjeća se da je Marjan Beneš u njegovoj kući imao veća prava nego njegova sopstvena djeca. To je, smatra, razlog da su ti sportisti rado dolazili u Banjaluku. "Mate Parlov je prije odlaska u profesionalce rekao da je jedini grad u koji bi došao Banjaluka. Da je Dragan Vujković, vice - šampion svijeta, pored ponuda "Zvezde", "Partizana" i ostalih, odabrao Banjaluku, govori dovoljno. Rekao je da mu je to vrijeme provedeno u Banjaluci najljepše vrijeme provedeno u sportskoj karijeri." Pričamo tih davnih poratnih godina o kvaliteti sporta u Banjaluci. "Nadam se da je vrijeme pred nama i da dolaze ljepši dani, da će se sreća vratiti u ovaj grad i u ovaj napaćeni narod. Sport kao sport je najljepša sporedna stvar na svijetu i mislim da je jedini u ovom trenutku koji je spreman da razgali i razveseli ljude, da im vrati bar dio raspoloženja. Evo, dešava se da je sportska dvorana Borik često puna, kao i stadion Borca, a to je znak da ljudi idu na sportska borilišta da bi zaboravili na svoje probleme. Sportistima i sportu treba stvoriti optimalne uslove, i siguran sam da će i dalje prelaziti mnoge granice. " 

"Poručio bih svoj dječici i onima koji su ostali bez svojih najmilijih da postoje dobri ljudi i da se može daleko dogurati bez obzira na trenutno stanje, jer moj sopstveni primjer čovjeka koji je ostao siroče u šestoj godini života i dogurao do vrha u jugoslovenskom sportu govori najviše. Poruka svim nevoljnicima je da za mene ne postoji nijedna izgubljena bitka, predstoje bolji dani i treba vjerovati dobrim ljudima. A ja ću i dalje nastojati da stvaram i da sebe koristim za dobrobit sporta u Banjaluci, volio bih da Slaviji vratim dio nekadašnjeg sjaja. Učiniću sve, imam dovoljno i snage i volje. Trenutno ovaj klub nema uslove. Bokseri se ne stvaraju na livadama, već u salama, a mi nemamo salu za trening, jer Slaviju treba vratiti tamo gdje joj je mjesto, među najbolje evropske klubove. Ljudi sada dolaze u sport da bi postali neka imena, ali to tako ne ide, jer se sve mora potkovati nekim rezultatima. I Marjan Beneš i Mate Parlov su bili radnici, njih je bilo teško istjerati iz sale. Recimo, Miljenko Rubelj je najveći talenat kojeg sam sreo, ali nije imao 
radne navike, tako da je ostao samo talenat. " 

Znao je Sredoje i za šta je svaki od njih kadar. Da Marjan Beneš nikad nije smio otići u profesionalce, te da mu je to donijelo propast, ubijeđen je. "Izgubio je vid, zdravlje, pare. Prodavali su ga ljudi, njegove mečeve, jer tu odlučuje mafija. To je profesionalni boks koji ja nikada nisam volio. Ja znam kada su i Marjan Beneš i Anton Josipović žrtvovani. Marjanova titula je u Francuskoj prodata za 18 hiljada dolara, od kojih on nije vidio ni centa, već mu je obećan revanš i od toga nije bilo ništa. Mate Parlov, Dragan Džajić, Pele, ostali su veliki sportisti, jer su znali reći kada je kraj njihove karijere. Marjan Beneš to nikada nije mogao shvatiti, ni sada ne shvata. I njegov odlazak odavde, 30 dana pred odlazak me pitao da li bih mu organizovao meč. Rekao sam mu da to ne dolazi u obzir, da je invalid i slično. I šta da mu se nešto desi. Ali, on se i dalje pojavljuje u boksu. Ne znam kako je taj posljednji meč u Jugoslaviji i počeo i završio. Postoje bolesnici koji ga nagovaraju na to, da bi se slikali s njim za novine. Marjanova sestra je dobrim dijelom kriva za njegovu tragediju u profesionalnom boksu, jer ga je ona koristila za svoju ličnu promociju, nagovarala ga da boksuje sa jednim okom. Tada ga je zvala 'Moj Marjane.' A nije bio njen kada je spavao kod mene tri - četiri godine, kada je moju ženu budio u 02h ujutro da mu pravi pitu." 

Kaže da se znalo desiti da kod njega kući boravi i po deset boksera, porodica je spavala na podu, jer je "Slavija" tad bila siromašan klub. On je bio odgovoran za njih, jer ih je uzimao iz njihovih kuća, od njihovih roditelja. Zato je bio odgovorniji za njih, do za za svoju djecu. "Marjan mi je na završetku karijere kazao da je bio najsretniji kada sam ga ja vodio, davao mu za ćevape, večeru, kino, pa onda veli; A sad, sa onoliko para koje sam zaradio, ostao sam bez dinara. Prošlo je kroz njegove ruke mnogo novaca, a on eto nedavno sekundira Vojinoviću da bi zaradio koji dinar." "Marjan je bio u vojsci RS, čak je odnio i sprave sa sobom. Potom su on i supruga sa djecom otišli u Niš. I ono što nije doživio ovdje, doživio je tamo, neko mu je rekao; Ti si Hrvat, ti si izdao RS, zapalićemo ti lokal. On se vratio, a supruga je odlučila da sa djecom ostane tamo. Njega je to najviše pogodilo zbog djece. I kada sam mu ja govorio da ne ide iz Banjaluke, da će sve ovo biti prošlost, nije poslušao. Njegov brat je stradao iz drugih razloga, on je još prije rata tukao ljude, pucao na njih, maltretirao ženu. Ali Marjanu sam rekao da će se on kad - tad vratiti, jer on strašno voli Banjaluku, ne može se osporiti da je bio Jugosloven svim svojim bićem." Prestanem da čitam,pokušavam da se sjetim gdje smo razgovarali, koje je doba godine bilo. I gdje. Ne uspijevam. Već sam odlučila da razgovor sa Sredojem Zekanovićem objavim u cijelosti, bez ijedne ispravke. I ne mogu da se sjetim za koga sam tad razgovarala s njim. Možda je to bila Alternativ Informativ Network, mreža čiji je centar bio u Parizu. Zaista ne znam, pisani trag teksta nemam. Ali se sjećam strasti s kojom je Sredoje pričao, njegove silne energije i očiju koje sagovornika gledaju netremice u oči. 

"Marjan je došao da me pita za savjet kada je odlučio da ode, jer ga sve podsjeća na djecu, da ne može da uđe u kuću i da gleda njihove stvari i igračke. Ja sam ga u tom dijelu shvatio. Upozorio sam ga da se čuva novinara. Ne vjerujem da je u Požegi rekao; Sada se osjećam slobodno i slobodno mogu da dišem. On je bio moj pravi momak dok je bio amater. Kada je krenuo u profesionalce, rekao sam mu da će se sad oko njega skupljati bagra, grebatori, a ja nisam od te sorte. I tako je i bilo. Iskorištavali su ga, on je na njih obilato trošio i zato sad nema ništa. Znam da je posudio pare da ode odavde. Pomogao sam mu da stan mijenja za Pulu." "Marjan Beneš je Marjan Beneš. Može se roditi još sto evropskih prvaka, ali ga nijedan neće nadmašiti. Mate Parlov je bio veliki dok nije došao Marjan Beneš. Mi izlazimo iz dvorane Pionir, Mate nezapažen, a Marjana nakon što je bio prvak Evrope 1973. vani čeka tri hiljade ljudi da ga nose na rukama." 

"Sve ovo vrijeme u Banjaluci sam nastojao da se ne ogriješim ni o koga, moji rastanci sa prijateljima svih nacionalnosti bili su korektni i ja im svijetla obraza mogu pogledati u oči. Da li se u njima naspram mene nešto izmijenilo, to je druga priča." "Kroz moj život, mnogo mi je ljudi pomagalo, za koje ja nisam znao koje su nacionalnosti. Opstao sam zahvaljujući samo dobrim ljudima. Rastajao sam se sa svojim prijateljima u teškim mukama, ne spavajući. Neki su mi i zamjerili što sam takav, što nisam drukčiji. Ja ne mogu sad nikog da mrzim. Vjerovatno sam jedini direktor (R.K. Boska, op.a.) koji nije član nijedne stranke i ne postoji cijena da ja potpišem pristupnicu. Ja odem u crkvu da zapalim svijeću pokojnoj majci, a u nju se naguraju ljudi koji ne znaju ni Očenaš." 

I to je to. Tu se ovaj razgovor završava. Sigurno sam sve tad snimala na diktafon, pa poslije prepisivala. Možda je bilo još nešto, ali nije zabilježeno. U mom notesu nema datuma, izuzev što su neki prethodni tekstovi iz te bilježnice datirani na 1996. tako da pretpostavljam da je razgovor vođen u 
nekom periodu te iste godine. Za koga sam pravila intervju, takođe se ne sjećam. Nemam pisani trag ili sam ga negdje zagubila. Neka mi oprosti njegova sjen, ako ga ovim napisom nakon toliko godina remetim. Ali, sve što je rečeno javno, negdje ostaje. Sigurna sam da bi se složio sa mnom. 

 

Comments