NOVOGODIŠNJA JELKA U NAŠOJ MALOJ KLINICI

                 

Piše: Radmila Karlaš

Nedavno je u jednom marketu kakvih je niklo na tuce u našoj maloj klinici, pardon, u našem gradu, osvanula novogodišnja jelka. Silno grdna, rogobatna i ubi bože neukusna. A centrirana je na prostor oko kojeg čovjek, da bi se latio hljeba nasušnog sa rafe, htio ne htio mora proći i ukrstiti oči sa njom. Blago slijepima! I gluvima! Jer, i svjećice na njoj su bile podešene na nesuvislo muzičko kreštanje. Sve su se vode  na obližnjim rafama, shodno japanskoj teoriji o uticaju muzike na vodene kristale uskomešale. Lijepo je čovjek mogao viditi kako vrište u bocama. Zašto ste postavili nešto ovakvo i to još na centralni dio marketa? Morala sam da pitam na užas mog partnera koji se uvijek stidi moje rječitosti kad joj vrijeme nije.

Da li vam se sviđa jelka; veselo me upitala prodavačica. Da li mi se sviđa, ponovila sam u sebi. Zar joj tako izgledam? Prodavačica je bila mlada, slatka i sretna što se centrirala u market sa centriranom jelkom. To je valjda trebalo da bude jasno. I ako neko ovdje nešto ne razumije, to sam valjda ja. Ipak! Ne sviđa mi se. Ooo; razjapila je svoja usta pokazujući implantate kreč boje. Ali, svima nama ovdje se jako sviđa. Postavila ju je i okitila lično naša šefica. Ma nemojte? Da, lično ona. Zanemarila je sve obaveze i prihvatila se ove zato da... Prekinula sam je. ...Vašu malu kliniku učini što grdnijom. Jednostavno nisam mogla da odolim, dok se red iza mene produžavao. Jok; prodavačica je jedva prevukla usnu preko glanc nove cakline na zubima, Ona je naša uzdanica. Povjerljivo je nagnula glavu prema meni. Znate da je ona iz; glas je već bio jedva čujan šapat; I vidite, kako se ona samo uzdizala iz te zveke; odmahnula je glavom na moj pokušaj da je prekinem. Molim vas, ona se nije spustila odozgo, već se uzdigla. A nas uzdignutih u ovoj maloj klinici ima još...  Dakle, ipak je klinika; osmjehnuh se vučjim osmjehom. U našem gradu... Rekli ste klinici. Nisam, valjda znam šta pričam. Uostalom, ne prekidajte me, red iza vas je već predugačak. Zamislila se na čas, čačkajući zube noktom sa cirkonom na vrhu.

Kako nikako nisam mogla da se prisilim da ponovo pogledam onu rugobu od jelke, pogled mi se zaustavio na trblavom čovjeku u njenom podnožju. Prodavačica se prenula i vidjevši gdje gledam zacvrkutala; To je naš magaciner, i on se uzdigao, a ključni je dio naše male klinike... Evo je opet. Šta vrijedi i da prosvjedujem. Uzgred, fali li išta ovoj novogodišnjoj jelki?  Okrenula sam se oko ose i netremice zapiljila u zeleno čudovište. Ne da ne fali, apsolutni je višak; protisnuh. Glas mi je zagušila jeziva svirka sa svjećica. Pršti od radosti i obilja; nastavila je. I vi joj se morate diviti. Neću ja da se divim toj grdobi; odbrusih. Ali, ne možete ništa pazariti ako se ne divite ispod jelke. Tako je naredila šefica. U tom naumu, naš magaciner, samo za ovu zgodu u odeždi Djeda Mraza, poslužiće svrsi. A sve će se snimati, zamislite; blago je ciknula. Šefica će te snimke plasirati u klinici i dalje. Uskoro će i taj molitveni doručak kod predsjednika, a ona je uprla sve snage da ode za astal. Ništa okolo tarabe kao prošle godine, već dirito u kadar.  I nosi sve snimke.

Zato, svi pod jelku, ručice gore i pljesak. Osmjeh se podrazumjeva. Kako da tapšem; protisnu neko iza mojih leđa, Ne mogu ruke da podignem od gladi. Onemoćale su. Ona jeziva muzika sa jelke zaguši glas. Ne čujem vas; slatko će prodavačica. A ja ne mogu da hodam; to se sad oglasi neko drugi. Odbilo mi noge u ratu. Obećali su mi proteze, pa da će narod pozlatiti... Dodirnućete jelku; prodavačica već govori falsetom. Ona ima čudotvorne moći. Noge će vam same izrasti.  Ili povucite Djeda Mraza za bradu. On će biti tu i u tu svrhu. Čujte kasirko, ja već imam dvoje djece, treće je na putu, a nikakva prava. Prije nego što rodim, privatnik me šutne s posla, a ako tražim posla u našoj dragoj administraciji, jer sam fakultetski obrazovana prije uspostavljanja ovih tečajeva u vidu privatnih fakulteta, ništa mi ne vrijedi, jer nisam šljegla, spustila se odozgo, niti sam član Udruženih potrošača narodnog blaga...

Majčice; kasirka osmotri njen nabrekli stomak, Niste se znali uzdići kao naša šefica, koja je svoje mjezimče sina obezbjedila bezbeli, ali ako dodirnete jelku, čuda su moguća. Molim vas, i djecu posadite pod njeno granje, neka vide tirani na molitvenom doručku kako se kod nas pobjeđuje bijela kuga.  Vama kao nešto nije jasno? Kasirka me mrko pogleda. Meni je sve jasno. Magaciner se u to stvori kao poručen. Isturi stomak i pomilova podvaljak. Pravi li neko probleme u ovoj maloj klinici? Eto, i on, pomislih. Ali ne vrijedi da išta kažem. On je šef; objasni prodavačica strpljivo. A ja mislila magaciner; dodah. Nije se udostojila ni da me pogleda. To je isto, nesrećo.  Ključevi od magaze su kod njega. A zadužen je da za uši izbaci sve one koji se ne budu divili našoj novogodišnjoj jelci i pozirali ispod nje sa ushitom. Kad njemu nije problem da prekovremeno radi kao Djeda Mraz, što će vama biti problem da se divite, molite i čekate čudo. A mogu li ja da ćopim neki slatkiš za djecu sa te jelke; oglasi se ona jadna majka. Ni slučajno; prodavačica je pogleda sa zaprepaštenošću na licu.

Svi ti jestivi ukrasi su samo kobajagi. Ali možete da se molite pod jelkom za čudo, a ko u čuda vjeruje, čuda mu se i dešavaju. Naši dragi šef i šefica su zaključili da ne morate da plazate sve do Ostroga ili nekog drugog svetilišta i da ondje uzgred vi nejački i kosti ostavite, a to i košta, pa su vam  omogućili da se čudite ovdje. Čudim se čudovištima; povikah, a onaj magaciner, šef, alias Djeda Mraz se ko malo zavrati. Novogodišnja jelka vam je jeziva, ukrasi su katastrofa, a ne mogu da se probijem ni do hljeba nasušnog... Ne lezi vraže, jer psihodelična muzika mi u trenu poklopi glas i iskrivi vrat, uzgred. Oprostite, šta je u onim paketićima ispod jelke; upita neka penzionerka vrla kad se urlikanje stiša. Ah; kasirka porumenje od zadovoljstva. Tu su vaša povećanja penzija. I to spada u red čuda za koja možete da zamolite našu jelkicu. Ja bih želio proteze; zavapi onaj invalid. Vidite onaj paket tamo; prodavačica podiže ruku prema kutiji umotanoj u plavi krep papir, Sada je prazna, a da li će biti puna zavisi od vaše vjere.

Pogledajte samo ovu dječicu i učite od njih; pokaza na dvoje od gladi iskežene djece koja su  sirotu majku vukla ka rafama sa hranom. Prodavačica se malo pridignu iza kase. Oni vjeruju i kad ne vide. Jedna joj suza skliznu niz nos, ostavljajući brazdu od otopljenog pudera. Naša šefica najviše voli takve koji i kad ne vide, vide. Njihovo je carstvo nebesko. Stalno ponavlja da sumnja truje srca. Eto, njihovi dječiji paketići su takođe prazni. Nema slatkiša, lijepih igračaka, niti slikovnica u vedrim bojama. Ali, oni to sve vide u svojim glavicama i kroče prema tome. Dok ne zakorače u markete Njemačke, Australije ili neke druge zemlje koja ih htjedne primiti; ubacih sumorno i u strahu da će me ono jelkino kreštanje opet zaglušiti. Radno odjelo, ja bih radno odjelo! Procjenih da je bariton. Zato i okrenuh glavu prema čovjeku. Upravo je ušao i stresao snijeg sa iskrzanog radnog mantila plave boje. Jest bariton.  Sa radničkom iskaznicom. Bonovima za topli obrok, regresom, trinaestom platom. Kao nekad. Prodavačica ubrzano zatrepta prema njemu. Mislite, u vidu knjige iz utopije ili... Mislim u vidu cigle, maltera, dimnjaka, presa, mašina...

Sad; prodavačica zagrize usnu u dubokom premišljanju, Ako je Isus predvidio i učinio da se jerusalimski Hram uruši, ostavio je nama potomcima, mogućnost da svojom vjerom urušeno ponovo sagradimo. O.K.? Zatilta obrvama prema čovjeku. Ja sam ateista; protisnu jadničak, a onaj mu bariton splasnu. Čujte me dobri čovječe; kasirka ukrsti pogled sa onom grdobom od magacinera, šefa, alias Djeda Mraza. I tome ima lijeka. Naime, lako je bilo činiti čuda po Jerusalimu. Ipak su oni bili rimska provincija, a Rimljani su držali do toga da im baš sve ne pokradu. Ti stari narodi su znali šta je red. Sad toga nema. Zato, izmoliti čudo ovdje, u našoj maloj klinici, da recimo iznikne tvornica u kojoj će radnici raditi i pri tom dobivati plate, nakon što je sve i jedna tvornica  oduvana na male ili malo veće tajne račune, izazov je kojeg ni jedan Alija Sirotanović sa svim svojim lopatama za ugalj ne bi bio dostojan. Ne zbog toga što nije bio vrijedan, jer jest, već zbog imena. To ovdje više ne prolazi, taman prekopao rudnik mrkog uglja Breza uzduž i poprijeko. Odnosno, napravio Jelšingrad, Unis, Čajavec, Jadranku, Blik, Energomont, GIK Kozaru itd... preko noći.

Vi imate tu čast. Naklonila mu se. Ja sam naučio udarnički, bolji sam od Alije; promuca čovjek. A i ime mi je Mitar. Jašta ste! Zato udarnički pod jelku i molite za čudo. Da vam se pruže mogućnosti da taj mantil prošetate po pravom pravcatom fabričkom pogonu. Odjednom mi sinu. A šta ste za mene spremili? Vjerovatno ste maštovito osmislili neki paketić; već sam zlobna. A ne; obzirno će ona, ali sa prizvukom trijumfa. Od vas ćemo oduzeti. Ste ste vi već uzeli; odbrusih. Nismo. Ostao vam je zdrav razum, a naša šefica je luda za tim da ga ukine. Evo ti kifla; viknuh pa nagulih unazad kroz onu masu. Samo vi bježite; priprijeti prodavačica prstom za mnom. Ali svi putevi opet vode u našu malu kliniku. Odavde vam niko nikad nije pobjegao. Kao da joj opravdava, ona jelka zavapi visokim tonovima, povijajući grane prema svjetini. Vidjeh kako magaciner, odnosno šef, alias Djeda Mraz preko svojih očnjaka lijepi bijelu bradu i brkove. Trepnu za mnom lijeno.

Uvijek se nađe neka budala koja neće da izgubi zdrav razum. Sirotica, i da ga izgubi negdje na ulici, svi bi joj ga vratili nazad. Tolika mu je uzgred cijena ovdje. Kako to reče, zarola se u ono crveno odjelo, nazu čizmice, nabi kapicu, zauze mjesto pod jelkom i pogleda u onaj red pred kasom. Ko je sljedeći?